Paranoid za smirenje

Događaj koji ću opisati u fragmentima sam već spominjao u priči „Šesta lička“, a radi se o 12. i 13.9. 1993 govorio je u Plevnikovoj knjizi „Ljudi Karlovca“- Željac Mačešić Mačo, legendarni bubnjar, kojemu je, kao i svima tih godina jače i opasnije bubnjalo nego Mačotov „Ludvig“.
Na pisanje me ponukao telefonski poziv koji su mi uputili živući akteri događaja, koji su tih dana pisali povijest, a 30 godina kasnije ponovo su mislima, razgovorima, polaganjem vijenaca i na koncu pozivom meni evocirali sjećanja na taj vrući dan koji je na svom kraju, te 93. bio prilika, isto za neobičan telefonski poziv.
Priča ide ovako : Akcija „Medački džep“, bila je povod za oživljavanje borbi i na karlovačkom ratištu, pa se zapucalo po Turnju, Mikšićima, ali i po gradu koji se već uljuljkao u mirnodopski ritam, pa su granate usmrtile više od deset pješaka, ranile na desetke civila , prevrnule automobile, unijele nemir i napetost, jer se pročulo da su agresori krenuli u napad na crtu koju su držale domobranske postrojbe, a koja se nije pomicala skoro dvije godine.
Trajalo je to nekoliko dana, a najžešći napad kojemu je cilj bio odbaciti naše snage preko Korane, zbio se te nedjelje 12.rujna, kada je postalo jasno da domobranima treba pomoć, pa su kao u kaubojskim filmovima, onako uz borbeni poklič trube , uletjeli momci iz TG grupe, koja je bila udarna igla 110. brigade, sve prekaljeni ratnici, pa je sve brzo vraćeno na početne postavke.
Te sam godine , nekih mjesec dana ranije počeo voditi program na starom RDR-u koji je emitirao iz podruma Roganca i čuo se taman do Kamenskog. Mojih dva sata programa, nedjeljom od 20 – 22 h , zvalo se „Nježni infarkt“, a bila je zafrkancija na najjače, puna kontakta sa slušateljima, pa se s obzirom na tehničku skromnost, sasvim dobro slušala.
Iako je na snazi bila opća opasnost ni te nedjelje nisam izostao iz etera, pa kako je vani mirisalo na barut i nevolju, tako je i program bio ratnički nabrušen, zvali su me i civili i moji „Jamari“, svirale se domoljubne, hrabrilo bojovnike i tješilo civile .
Onda je negdje pred kraj emisije zazvonio 841 722, ja najavim da će to biti i zadnji poziv, jer valja se odjaviti pa s Renolom 4 put Karlovca…
Alo,Dado ! Željac ovde, zovem te s ovog poljskog vojnog telefona iz Mikšića ! Malo te slabo čujem, al’,’ ajd za nas kaj smo k’o konjica uletiti i oterali „čedomire“ prema Štrekovcu, neku dobru pjesmu za smirenje!
Ej, Mačo, kućo stara, znači nema opasnosti više ! Svaka, čast, pozdravi dečke i vidimo se kod Miloša, da popijemo likovo !
Nema frke, evo pozdravljaju te Dac, Fot ,Peđa, ma svi…Znaš je sva rokerska ekipa tu! Daj nešto za smirenje i opuštanje…
Puče linija, a kako mi je mozak tada radio još brže nego sada, skujem najavu, a tehničaru Marinku na komadu papira napišem koju pjesmu da pripremi i pokažem mu to kroz staklo o kojoj se radi.
Kako je mene taj događaj asocirao na ono uletavanje 6.ličke proleterske brigade u „sudačkoj nadoknadi“ 1944. u Drvaru, kad su spasili Maršala, koji je „čarter linijom“ britanskog RAF-a odletio put Visa, pa je i taj put Hitler izvisio, skujem ovakvu najavu:
Evo čuli smo da nema opasnosti od nadiranja neprijatelja preko Korane u Karlovac, a zahvaljujući hrabrim ratnicima s Turnja, Sajevca, Mikšića ! Poseban pozdrav TG ekipi koja je kao i 6.lička onomad uletjela i spasila stvar, za sve njih jedna pjesma za opuštanje udova i živaca : Black Sabbath i Paranoid!?
Aj, haj…nakon nervoznog gitarskog uvoda, Ozzy Ozbourne počinje nabrajati tekst pun živčanoće zbog toga „što ga ona ne razumije“, a ritam poput WBR-a melje sve pred sobom.
Sve je to bilo “pila naopako”, jer koga Ozzy može smiriti, kad jedna od legendi kaže da je sam bio vrlo živčan i nezgodan, kad mu je kasnije karijera zaglibila u poznatom kolopetu opijata svih vrsta, pa je jednom prilikom razgovarajući sa svojim izdavačem postupio ovako: ( Slijede eksplicitne scene s uznemirujućim sadržajem, posebno za ljubitelje životinja, pa predlažem da oni osjetljivi i sa slabijim živcima preskoče ovaj dio teksta , do pasusa “završila emisija”…)
Nezadovoljni prodajom njegova solo albuma, izdavač je priopćio gosponu Osbourneu da mu neće izdati već spremljeni materijal,na što se Ozzy bijesno udaljio i za kratko vrijeme vratio s golubom u rukama !?
Nećete mi izdati ploču? E, pazite da ne bi prošli kao on, zareži Ozzy pa jadnom golubu zubima pregrize vrat i baci ga na preneraženog izdavača !? Treba li reći da je album izdan nedugo zatim…
Toliko o smirenju.
Završila emisija, sutradan završila i borbena djelovanja, linija očuvana, a debeli mir potrajao je do bljeskovitih i olujnih dana’95.
Često smo Željac i ja prepričavali tu zgodu, a sve je dobilo epilog upravo na godišnjicu tog „fajta“.
Već spomenuta ekipa preživjelih aktera, nakon službenog dijela , polaganja vijenaca, izjava za medije, slikanja, nastavila je , kako smo se često zezali „evakuirati“ uspomene na taj dan. Obišli su nekadašnju crtu bojišnice, popili po koju, pa na kraju, u realnom vremenu, negdje prije 22 sata nazvao tada bojovnik. a sada predsjednik udruge 110.-e Srđan Fot mene ,ali ne na 841 722, jer već dugo ne postoji, nego na mobitel.
Pita, sjećam li se što sam radio na današnji dan prije 30 godina ? Kako da ne…Pa počnemo, rečenicu on, koji isto ima Fot- ografsko pamćenje, rečenicu ja, sve do pitanja, a znaš li koju si nam pjesmu pustio?
Naravno – Paranoid!
Dugo se nisam osjećao tako dobro, jer očito da sam i tada, mlad i zanesen učinio dobro djelo..
Potvrdio mi je to i on, kazavši da ih je taj komad pjesme od 3 minute digao bolje nego sve što su taj dan popili i popušili, naravno i ispucali!
Pjesma nas je održala, zar ne?
P.S. Zanimljivo je, da su oni svoju postrojbu, sve do rasformiranja, onako interno zvali –6.lička!?
Obznanili su “ličani” da su uputili inicijativu da se taj dan – 13.rujna proglasi Danom hrvatskih branitelja Karlovca.
Volio bih da se to i ostvari, jer tako bi i moja mala eterska paraniodna kap pomogla tkati taj slap ponosa i slave!