Paviljon Katzler slavi 20 godina ‘oživljavanja’: Karlovac je dva puta bio na BBC-u, prvi puta za vrijeme rata, a nakon toga s ‘Karlovačkom maglom’

Paviljon Katzler ove godine slavi 20 godina restauracije paviljona, a ujedno i 128 godina postojanja. Mali paviljon od samih je početaka okupljao šetače Promenade, kavalire u odabiru cvijeća za svoje dame i putnike namjernike. Pamti sve radosti i patnje grada, još iz doba dok su Braća Seljan istraživali nepoznate svjetove, Einstein otkrio teoriju relativnosti, braća Wright prvi put letjela avionom… O novijem razdoblju paviljona nakon restauracije, uspona i padova, porazgovarali smo s voditeljicom Moranom Rožman.

Slavite 20 godina restauracije, paviljon postoji još od 19. stoljeća i preživio je tri rata, bio je uništen… Kako je došlo do njegove restauracije?

– Nakon šta je posljednja Katzlerica, Slavica Katzler, zatvorila svoj obrt, dugo vremena je paviljon stajao prazan i napušten na lokaciji gdje ga većina Karlovčana pamti, kod Karlovačke banke. Odlučili smo prekinuti taj njegov tužan život na način da ga, u biti, ‘oživimo’. Krenuli smo preko konzervatorskog odjela u Karlovcu, morali smo zadovoljiti parametre da se tako nešto restaurira i dvije godine za redom dobili smo od Ministarstva kulture financijsku ‘injekciju’ potrebnu za promjenu trulih dijelova i povratak na originalnu lokaciju. Ali, još uvijek je većina drvene građe autentična, čak i zadnja krovna greda, koja još uvijek stoji u koso jer je takva i bila. Može se reći da je to jedini ‘lutajući’ objekt u Karlovcu.

Pojavljivali ste se u svjetski poznatim medijima, kao, na primjer, na BBC-u. Koliko je to doprinjelo širenju karlovačke kulture i tradicije?

– Kad čovjek padne u očaj i kad ništa ne ide kako bi trebalo, jer je u biti teško preživjeti sa prodajom suvenira u Karlovcu, nismo mi Dubrovnik ili Tenerife. Odlučili smo napraviti ‘gerila’ marketing kampanju i lansirali smo prvu teglicu Karlovačke magle, jer smo čuli da se od prodaje magle jako dobro živi. Neven Cetinjanin i ja smo osmislili tu ambalažu kao potez očajnika, da napokon netko primjeti što se događa u Karlovcu te dignemo vidljivost grada i paviljona. To je bio slučajan marketing i nismo uopće slutili da će tako dobro odjeknuti. Našu priču prenijeli su svi mediji u regiji, onda su i karlovački mediji nakon nekog vremena jer oni uvijek zadnji reagiraju. Vrhunac prodaje magle bio je slogan, kako sam rekla, ‘I will be on BBC’, i tako je i bilo. Karlovac je dva puta bio na BBC-u, prvi put za vrijeme rata, a nakon toga sa ‘Karlovačkom maglom’. Ako nismo napravili dobru vidljivost, onda ne znam šta!

Već je prošao dugi period od restauracije, je li sve išlo svojim tokom ili je bilo uspona i padova?

– Bilo je kao na ringišpilu, klasični ‘rolerkoster’ života. Bilo je svega, od toga da smo stavili veliku osmrtnicu u izlog, u jednom periodu kada stvarno više nismo mogli. Od entuzijazma se ne živi, treba se živjeti od novčiča. Ali većinom, u 90% slučajeva, bilo je zaista sve veselo, zato što se nismo dali, u inat svemu i svima. Došli smo do tih 20 godina, gdje sada stvarno jako puno ljudi zna za paviljon Katzler. Napravili smo sve moguće, od izdanja knjiga, performansa, izložbi u izlozima. Uspjeli smo u tih 3,5 x 3,5 kvadrata čudo, najveća je gustoća po kvadratnom metru, ima preko 300 suvenira, povijesnih predmeta i samim time je kao mali muzej. Još uvijek se čupamo, ali sada je ta priča definitivno sa osmjehom.

Spomenuli ste Karlovačku maglu, gdje ste našli inspiraciju za ostale suvenire, poput Karlovačkog riječnika i majica?

– Uvijek to dođe kao neki ‘brainstorming’, družiš se s ljudima, sjediš negdje pa ti sine ideja. ‘Brainstorminzi’ mojih karlovačkih kreativaca uvijek urode plodom, ponekad je to uspješno, ponekad nije, ali, evo, dobili smo nagradu najboljeg suvenira Hrvatske za pivski sapun ‘Kaj se pjeniš’, koji je vezan uz manifestaciju Dani piva. Sve šta imamo od suvenira rade Karlovčani, idemo težim putem, nema ništa ‘Made in China’, osim ako netko dođe iz Kine, kao šta se i dogodilo. U jednoj grupi, neki dan, objašnjavala sam kako nemamo ništa ‘Made in China’, a žena onako proviri i kaže: But, I am Made in China. Kineskinja je došla pa je to ispalo onako fora. Riječnik je nastao isto tako, ona prvotna iskra došla je od Karlovčanke koja godinama živi u Australiji i požalila se da više nitko ne priča onaj ‘karlovački’, kao šta se nekada pričao. Krenuli smo sa sakupljanjem tih riječi, bilo je oko deset godina terenskog rada i skupljanja riječi i napokon je sada ukoričen mali povijesni dio našega govora, koji nije samo karlovački, nego i regionalni, ali uglavnom ono što se koristi na tlu Karlovca, s hrpom germanizama, koji je ostavština iz Austro-Ugarske. Jako sam ponosna što smo napravili taj riječnik, da se ne zaboravi.

Na fakultetu u Zagrebu kolege me pitaju koje su to ‘karlovačke’ riječi?

– I na majice smo stavili isto neke najbitnije, recimo baš za mladu generaciju ‘faf’ je najpopularnija. Ne propagiramo alkoholizam, nego taj mod društvenih normi u Karlovcu. To je ono kad se kaže ‘idemo u faf’, svi znaju šta to znači, to je baš lokalizam stvoren u Karlovcu i ‘zapelcao’ se tu i, evo, još uvijek živi sve te generacije. Riječ ‘gasica’, koji označava mali prolaz između kućica u Zvijezdi, koja je isto tako specifična za Karlovac. Imamo puno naziva tih mikrolokacija i naših posebnih izraza, kao na primjer kod ‘Mijota’, ‘Perota’, ‘Franjota’. Taj duboko tonući karlovački naglasak je isto tako specifičan i ne može se iščitati iz riječnika, ali to bi trebala biti posebna priča, koju bi trebao neko drugi dovršiti. Svoje sam obavila što se tiče skupljanja.

Za sami kraj i za one koji ne znaju, jeste li izravni potomak obitelji Katzler?

– Da, da, da. Jesam. Moja baka Ljubica je radila u paviljonu, kada je bio baš na ovoj lokaciji, na ovom istom mjestu na kojem radim i ja dan danas. Ona je prodavala cvijeće, a ja prodajem ‘maglu’.

(razgovarao: Tonko Tomičić)