Pec, pec!

Radeći malo inventuru ozljeda koje sam zadobio tijekom djetinjstva, ali i kasnije, zaključio sam da imam dobar imunitet i tek pokoji ožiljak koji podsjeća na gadne događaje od kojih me samo jedan otpremio u bolnicu na rentgen.
Slomio nisam ništa, jednom iščašio koljeno i to na skijama, opekao trbuh(!?) i to je to .
Ni moj brat Davor nije ništa slomio unatoč svim vratolomijama koje smo izvodili kao klinci, a kad bolje razmislim, baš nitko iz našeg društva koje brojalo desetak klipana nije završio – u gipsu!
Kao što sam se opekao na rijetko glup način, tako je i on doslovno pao u vatru na jednako bizaran način.

Ajmo prvo na snijeg, sezona je skijanja , leti se na 4 skakaonice, slalom, veleslalom, a kao klinci koji poput spužve upijaju sve i mi smo imali svoj Svjetski kup na Oljev’ćevom brdu gdje su bile utabane staze za spust i tobožnji veleslalom kroz ostatke kukuruzovine što je virila iz snijega, a skakaonicu smo sami napravili od hrpetine snijega. Baš jaka nas je volja za skijanjem uhvatila 1972. kad se zimska olimpijada održavala u japanskom Sapporou.
To brdo ispod groblja na Mijačevici bilo je tada čista površina koja se mogla zbog strmine kositi jedino konjskom kosilicom pa su Lisci koji su vlasnici tog Oljev’ćevog brda dugo uz traktor imali i konje za te i slične namjene. U ratu je počela rasti , a kasnije se razgranala šuma, pa je od našeg ¨olimpijskog ¨skijališta ostala samo uspomena koja čini nezamislivim činjenicu da se tu nekad kosilo, oralo,želo, ali i skijalo…
Na tim igrama Japanci su osvojili sve medalje u skijaškim skokovima, ali nama je najdraži bio Heinz Wossipivo iz Njemačke, čije prezime je Mladen Delić izgovarao : Vozipivo!?
Pitala je moja baka Maca, kako ovaj đika (skače) i vozi pivo!? To je nekakav vrajži bingerez!?

Skakali smo i padali, a skijaška oprema bila je baš ¨partizanska¨- na nogama buce, za pancerice smo samo čuli da postoje, vezovi na skijama bili su remeni od širih konjskih uzda – i to je to.
Moj tata meni je jedne zime dok je bio na Božićnom urlabu izradio skije od jasenovog drva, ali to drvo nije odstajalo kako pravila nalažu jer sam ja bio nestrpljiv, pa su skije bile teške k’o vrag, a moje nejake noge i jaka volja neminovno su vodile zlom&naopakom ishodu… I tako sam nakon jedne ¨prijelomnice¨¨ umalo prelomio nogu. Bolan jauk, skakutanje na jednoj nozi doma, gdje su me dočekale obavezne batine, pa pravac Dubovac na rentgen, Iščašeno i istegnuto koljeno, jednako dva tjedna kućnog pritvora.

Jedne godine bratić Milko iz Zagreba je donio Elanove ¨prave¨ skije s okovima, brze ko sam vrag…Na njima smo se isto razbijali k’o kruške, a on, kako je uvijek bio pun neizvedivih ideja, na kraju jednog boravka na selu, podrezao je skije i na njih smo montirali improviziranu drvenu kutiju, koja je trebala biti – bob !?
Ne moram ni pisati kako je to završilo. Čvoruge&masnice. Nismo se plasirali na Olimpijadu u Insbrucku kao bob reprezentacija Jugoslavije…

A sad malo o vatri.

Događaja se ja ne sjećam, jer sam bio klinac od dvije godine, ali ožiljak koji imam desno od pupka i nekoliko centimetara vječno depilirane kože podsjetnik je na moju znatiželju i vrlo bolno saznanje da se vrućih stvari treba paziti.
Pec, pec Damire!!!
Sto puta su mi prepričavale mama i baka kako sam se spržio na otvorenu pećnicu štednjaka, po domaći – špareta.
Baka je spekla poviticu, otvorila pećnicu i pustila da se vrući sadržaj protvana malo ohladi dok se pojede župa (juha) i kuhana kokoš. Ja sam, kako su kazivale, neoprezno išao malo dirati poviticu koja tako fino miriše i puši se i neoprezno se prislonio trbuščićem na otvorenu pećnicu !? Tulio sam ki fabrika ,prepričavale mi one, pokušavajući svim raspoloživim sredstvima malo mi olakšati bol.
Niš mu ne bu, sad zna da nema kaj prčkat oko špareta – bio je konačni pravorijek.
I bi tako….

Brat je prošao puno gore. Gorio je, doslovno!?

Već odrasli, ložili smo krijes i igrali se oko vatre. Igre su bile tipično mladenačko orcanje . Preskakali smo preko vatre i valjda nastojali zadiviti cure koje su se držale po strani.
Sve je bilo dobro dok buraz Davor nije krenuo skočiti s jedne strane, a Tomo Štesln istovremeno s druge strane rasplamsale vatre. Noć i dim učinili su svoje, ali i slučajnost kao i pri prometnim nesrećama da se dva segmenta nađu na istom mjestu u isto, očito krivo vrijeme- sudarili su se točno iznad vatre i obojica pali u oganj¨!?
Tomo je prošao bolje tek s malo otpale kože i sav garav , a Davor koji je pao u živu vatru, gadno je opekao leđa i dugo imao raznobojni reljef na hrptu.
Mene je podsjećao na oblik Kvarnerskog zaljeva i Istre, ali lako se meni bilo zajebavat…

Pec, pec!!