Perin dim

Nisam pušač, vjerojatno to neću ni postati, pa je onih par godina u ranoj mladosti sve od dima kojeg sam aktivno ubacivao u svoja pluća. Nadimio sam se do sita u šankovima gdje sam radio, ali i u voditeljskim i sviračkim gažama, onako pasivno, pa se smatram kvalificiranim za procijeniti gdje dim zaista smeta, a gdje počinje dimna zavjesa zakonodavaca, a onda i čuvara zdravlja, koji na svaku zapaljenu cigaretu reagiraju kao protupožarni alarm.

Dnevnik jedne od tri nacionalne tv kuće, kao i sve ostale , imao je prilog o otkrivanju spomen biste generalu Petru Stipetiću u rodnom mu Ogulinu. Ide red snimki, par izjava rodbine i suboraca, besjeda predsjednika Milanovića, koji je časnog časnika uporno oslovljavao s „Pero“, kao da se radi o „Peri ložaču“ ili nekom kolegi lovcu, s kojim je Zoki puno puta bio u lovu, ali to je manja smetnjica u odnosu na ono što je uslijedilo u idućoj minuti u kojoj je emitirana legendarna snimka gdje general Stipetić potpisuje dokument kojim mu krajiški kolega Bulat predaje svoj korpus, što je značilo i kraj rata.

Ako sam u prvom kadru još dvojio da ja dobro vidim, a to je zamagljena cigareta ,od koje se „Pero“ nije odvajao nikad, pa ni u tom posebnom trenutku, kad je maglica zalebdjela i drugi i treći put- ostao sam šokiran !?

Dakle, nije fleka na ekranu, a to je pored moje, na sve mrlje alergične supruge, gotovo nemoguće, nije maglica u mom preostalom oku, već je doslovno – cenzura !?

Netko od urednika, dakle, zaključio je kako nije dobro po zdravlje gledatelja prikazati čovjeka koji radi svoj posao s cigaretom u ruci, a kamoli u kutu usana , što zdravstveno neodgovorni general, upravo čini.

A, taj čin, ta gospodska gesta poražene, a pogotovo pobjedniče strane, odgovorno tvrdim, učinila je dobro za zdravlje svih nacija, više nego sve zdravstvene reforme zajedno.

Čovječe, rat je time završio. Zasvirale su popodne sirene za prestanak opasnosti, po posljednji put u Karlovcu, Sisku i drugim gradovima. Narod je spontano pohrlio na ulice i trgove, a mnogi s cigaretom u ustima. Tada je bilo – Hrvatska free, a danas 28 godina kasnije – Hrvatska nikotin free…

Znam, izlizala se već, ali ta prosta rečenica „Jesmo li se za to borili?“, ima smisla.

Ta snimka pokazuje više o slavnom generalu nego kilometri teksta ili stručnih ekspertiza. Opušten, pristupačan, na kraju uspješnog posla, s tom nesretnom cigaretom, potpisuje taj važan dokument na haubi, valjda Lade, a nakon svega kad su se kamere ugasile, vjerojatno je zajedno sa svojim suradnicima i s komandantom krajiškog korpusa, trgnuo nekoliko ljutih. Rat je , jebiga , gotov. Popijmo još po jednu, ruka ruci, pa svako na svoju stranu.

Po meni je ispalo, kako je general Stipetić dobar dio svoje karijere bio marginaliziran, samo zato jer je neumjereno – pušio !? Jer u tv prilogu nije zamagljeno ništa, osim žara Perine cigarete.

Možda bih ja sve ovo i zaboravio i sejvao u nekakav zakutak mozga da nije iza tog dnevnika , na istom kanalu uslijedio film „Vuk s Wall streeta“.

U tom filmu, koji traje skoro tri sata, svako malo je Leonardo di Caprio šmrkao bijele linije sa stola, u kupaonici, u autu…Pilo se na hektolitre žestice, ne prođe ni deset minuta, već bi netko bio među nečijim nogama, a u jednoj sceni nekakav broker masturbirao je na partiju s stotinu uzvanika, ubijalo se, tuklo, varalo i kralo, svi glavni glumci završili su u zatvoru… I, nikom ništa. Nit je droga zamagljena , kao ni dlakava guzica onog što je guzio onu s crvenim štiklama. To ne uznemirava nježnu populaciju oko 12 ili 15 godina, što su dobne granice koje se spominju u uvodu filmova.

Sve je to prihvatljivo, jer nitko u filmu nije zapalio cigaretu !? Valjda.

Znamo da je Hollywood odavno uškopljena tvornica snova iz koje je protjerano sve ono što je mužjake činilo muškarcima, a žene ženstvenim bićima sa svim vrlinama i manama. Sve je ispolirano do bola.

Dakle- ćudoređe.

Drznut ću se na kraju citirati neke od izreka jednog dede, koji je bio moj stalni gost kod Miloša, a imao je bezbroj lascivnih priča i izreka .

Znao je pitati „kako u Sloveniji zovu analni seks?“ Nitko ne zna, a on poentira- „Krka Novo mesto“!?

I tako svaki dan…

Rekao je i da ga baš briga za ćudoređe i sablazan na njegove tvrdnje i priče, a da ga puno jače brine to što , kad muškarac uđe u godine, „ono“ radi čuda rjeđe.

A bez toga je život znamo kakav i čiji dim.