Petrinjska obitelj Vuić na Lemić Brdu: Ostali smo bez svega materijalnog, ali mi smo lokalpatrioti, vraćamo se

Karlovac i cijela Karlovačka županija, svim su stanovnicima s potresom pogođenih područja ponudili svu pomoć i podršku. Na raspolaganje su im stavili sve svoje resurse – zdravstvene, obrazovne, smještajne.

I dok učenika nema, a u bolnicama i domovima zdravlja su uglavnom starije osobe, u Karlovcu je smještaj pronašao mali broj ljudi iz Sisačko – moslavačke županije. Uglavnom su se smjestili kod obitelji. Upravo jedna takva je obitelj Vuić iz Petrinje.

Kuća u kojoj im je stan u Gupčevoj, neposredno prije mosta preko Petrinjčice je dobila crvenu naljepnicu. Svi stanari su iseljeni.

Prvi potres oštetio stan, drugi ga je dokrajčio

Već nakon prvog potresa stan im je bio oštećen, govori nam Ivana.

-Za vrijeme potresa smo bili doma i tad nam je već jedan zid stradao pa smo poslijepodne otišli kod mojih roditelja na spavanje tako da nas je drugi potres zatekao kod njih isto u Petrinji.

U utorak, u 12,19 sati, Petrinju je pogodio onaj razorni potres od 6,2 po Richteru.

-Nakon toga potresa u utorak, predvečer smo se spremili s djecom i prijatelji su nas pozvali u Tribunj, oni tamo imaju kuću pa smo djeca i ja tjedan dana ostali tamo. Suprug je ostao u Petrinji i pokušavao spasiti što se spasiti da i radi u sisačkoj bolnici tako da je istovremeno išao na posao.

Puno nije mogao spasiti.

-Kuća nam je dobila crvenu oznaku tako da je za rušenje. On je pokušavao nešto izvlačiti, ne znam ovog trenutka što je izvukao, a mislim da ni on ne zna. Uglavnom, nešto od odjeće, a je li nešto od aparata ne znam.

Na Lemić Brdu skoro kao doma

Nakon tjedan dana u Tribunju Ivana je prihvatila poziv rođaka na Lemić Brdu u Karlovcu.

-S njima se stvarno osjećamo skoro kao da smo doma.

Ali, doma ipak nisu. Zato će uskoro natrag na svoju Baniju. U Petrinji nemaju kamo pa će biti u obližnjem Sisku.

-Vraćamo se kroz dan, dva, tri. Suprug je od jednog prijatelja dobio stan na korištenje u Sisku tako da on to osposobljava za nas da se možemo vratiti.

Djeca su lokalapatrioti kao i mi, žele u Petrinju

Ivana radi u Srednjoj školi Petrinja kao psiholog, kći joj je maturantica, sin osnovnoškolac. Nitko od njih u ponedjeljak neće početi s normalnom nastavom. Ipak, bit će bliže svome domu.

-Iskreno, strah me budućnosti. Ostali smo u principu bez svega materijalnog. Drago nam je da smo na okupu, da smo živi i nekako ćemo se zajedno izboriti za budućnost. Najviše me brine što je kći maturantica i čeka ju državna matura. Godinama si je sve skupljala i pripremala materijale za ispite i toga sada ničega nema.

Što ih čeka u budućnosti ne znaju tek je jedno sigurno, Petrinju ne planiraju napustiti.

-Baš smo prije tjedan dana suprug i ja razgovarali s djecom, ponudili sve moguće opcije. Rekli smo im “što god vi želite, kamo god vi želite idemo i mi, posao će se već naći”. No, oni su lokalpatrioti, kao mama i tata, i žele u Petrinju, kaže Ivana.