Piš pauza

Mladen Piškurić rodio se u Karlovcu, kao treće dijete u obitelji. Dočekan kao tatin ponos, nakon dviju kćeri, imao je biti potvrda muževnosti i nastavak loze Piškurićevih, što se s ove dvije prvorođene ‘pišulje’ nije moglo ostvariti. Kako su oba starija brata tate Piškurića imali samo žensku djecu, mali Piškurić s pišom dočekan je kao zadnja slamka spasa, kako se sjeme ne bi zatrlo… Da se to dogodilo, susjedi Kurtovići ‘kurčili’ bi se i jače no što im to prezime govori. Zato se zbog ‘malog pišulinca’, kako pjesma Matka Jelavića kaže, popilo puno vinca, pucalo se iz ilegalne ‘tanđare’, trubilo se autima po kvartu – da nitko ne bi bio neobaviješten o velikom i značajnom događaju u obitelji Piškurić.

Mali sinko imao je prosječan stupanj razvoja, ništa drugačiji od djece svoga uzrasta. Srao je i pišao u pelene, svakodnevno i uporno. Kad je došlo vrijeme da se te krpe izbace između njegovih nogu, nastali su prvi problemi… Mali Piškurić piškio je i punio gaće smeđim smrdljivim sadržajem skoro do pred sam polazak u školu. Mama je kršila ruke, kumila i molila da prestane s tim sranjima, ali ništa nije pomoglo. Ni novi bicikl, ni kožna nogometna lopta, ni mornarski kompletić kupljen na proštenju na Kamenskom… Mladen je piškio u gaće, a često ga je iznenadila i pozadina, meka i smrdljiva…
– Kako ćeš ti u školu krenuti?! – pitala se majka, a otac nije mogao vjerovati da njegova uzdanica, sinčina u sedmoj godini života, sere i piša u gaće.

Mladen je ipak regulirao ‘stolicu’, ali pišanje ga je mučilo doslovce svuda i svaki dan. Učiteljica je mislila da se mali Piškurić folira i izvlači od nastave čestim traženjem odlaska na WC, ali kako je bio najbolji učenik u razredu, shvatila je da nije u pitanju bježanje od gradiva, već problemi s mjehurom. Ne treba ni reći koliko je to njegovo pišanje uzrokovalo sprdnje, ruganja i podjebavanja ostalih učenika, koji su jedva dočekali razlog da malog odlikaša malo prizemne…
– Piš, piš, Piškurić, uvijek pišake pun mu tić! – zborno su na odmoru pjevali dječaci pa i neke djevojčice.

Omen est Nomen. Tako valjda zvuči stara latinska izreka. Možda je i grčka, rimska, tko zna čija… Uglavnom, znači nešto o imenu kao o sudbini… Pikurić nije učio latinski, s Rimskim carstvom je bio na ‘Vi’, uostalom kao i cijela tzv. ‘Šuvarova generacija’. Kad je dobio dopisnicu, kao poziv na upis u 1. razred srednje škole usmjerenog obrazovanja u COIUO ‘Mile Mraović-Simić’, adresa – Kurelčeva 2, otac je to posprdno prokomentirao:
– A da, kud će Piškurić nego u ‘Kurčevu 2’, ha, ha, ha…
– Tata, Kurelčevu, to je Ekonomska! – pokušao je Mladen dokazati ocu da je i to ozbiljna škola.
– Samo pazi da si u razredu blizu WC-a, da stigneš prije nego stvoriš jezero ispod klupe – grubo se šalio otac, ispijajući deseto ‘jubilarno’ pivo tog popodneva. Njega, za razliku od sinka, mjehur nije mučio. Znao je reći da su on i sin kao odnos marke i dinara… On može popiti sedam piva, pa tek onda krene na pišanje, a mali gucne jednu čašu vode ili ‘Jupija’ i već ga tjera na pišanje… Znači, kurs 1:7!

Piškurić je i dalje dobro učio, ali i pišao bezbroj puta dnevno. Bojao se prići curama, bojao se svega što bi moglo srušiti ono malo krhkog samopoštovanja i kuraže. Stalno je zamišljao tragičan scenarij, u kojem on grli i ljubi voljenu djevoju, ona poseže za njegovim ponosom, a njemu se neodgodivo piša. Kako objasniti njoj da to nije strah, da to nije eskiviranje, već prokleta potreba koja ga muči cijeli život!? Smislio je na stotine priča, govora, izgovora, ali svi su mu bili glupi i neuvjerljivi. A bio je lijep, visok i naočit mladić. Djevojke su prilazile same, a on je izmicao, uzmicao i bježao. Najprije na zahod, a onda u svijet mašte. Maštao je kako mu se ne piša po tjedan dana. Zamišljao se kao osvajača svih djevojaka, koje su mu davale do znanja da bi rado bile njegove cure… Ali kako će, kad ta prokleta tekućina stalno ima potrebu curiti…

Toliko ga (muški ponos) puta držeći dnevno, postali su zaista bliski prijatelji. Volio ga je jer je bio sasvim normalan, po dimenzijama i po potentnosti, koju je neminovno osjećao u svim pogodnim trenucima… Samo da nije bilo tog prokletog mjehura, koji ga je, unatoč čajevima i terapijama, uporno slao iznad pisoara ili školjke…
– Život mi je upišan, zapišan i valjda je tako u zvijezdama zapisan – već se pomirio sa surovom stvarnošću Mladen, prezimena Piškurić, vjerujući da je netko od njegovih predaka negdje zapišao kakvu relikviju, što je razljutilo Bogove i njega, eto, kaznilo slabim mjehurom, loše držećim gumicama i vjerojatno nepouzdanom prostatom pa piša kao stara hrđava kanta, cijeli život.

Ipak, sve se vratilo jednog vlažnog kišovitog jesenskog dana ’91. godine prošlog stoljeća. Mladen Piškurić javio se kao dragovoljac u postrojbu ZNG-a. Zadužio je pušku, opremu, pa se smjestio u baraku, zajedno s ostalim suborcima. Bilo je vrijeme ručka, svi su krenuli prema manjerkama iz kojih se pušila topla juha, varivo i restani krumpir. Mladen je uzeo porciju, krenuo prema platou na kojem se dijelio ručak, te stao u poduži red. Vojska je nestrpljivo čekala red na punjenje želuca, pričajuči uglavnom proste viceve i slično… Mladen je osjetio pritisak u donjem dijelu trbuha, dobro poznatu potrebu. Znao je da neće izdržati u redu, da mora otići iza barake i obaviti neodgodivo. Jebiga, dobit će hladnu juhu i loš komad mesa, ali, što je, tu je… Bolje i to, nego ispasti opet pišonja u očima ovih hrabrih momaka koji su zajedno stali u stroj, da zapišaju tlapnje o Velikoj Srbiji i ostalim glupostima zbog kojih su danas ovdje…

Zamakao je za baraku, otkopčao šlic… I tada je začuo strašnu buku… Avioni su doletjeli u brišućem letu, ispustili nekoliko smrtonosnih projektila… Gotovo svi iz reda za ručak su poginuli, ostali su bili ranjeni… Zrakoplovi su nestali, a Piškurić je ostao skamenjen iza barake. Potreba za pražnjenjem mjehura je neodgodivo nestala. Zakopčao se i pojurio pomoći stradalima. Na žalost, mnogima pomoć više nije bila potrebna… Piškurić je ostao u uniformi do kraja rata. Pišao je rijetko i teško. Iako je zahvaljujući slabom mjehuru ostao živ, mrzio ga je iz dna duše… Iz nekih svojih razloga.. Kad bi mu bilo teško, najteže, pomislio bi: Ah, život je ipak samo mjehur… od sapunice.