Pišonja i Žuga – no pasaran!
Makarska, ljeto 2011. Plaže pune, jezika k’o u Babilonu. Domaća ikavica, čakavica, češko šuštanje, poljsko piskanje, njemačko tesanje, pomalo engleštine, gdjekoji ekavski uzvik, onako u pola glasa… Ali najviše domaćine smeta ‘đezbaiziranje’…
– Đes’ba jaro!? Nema te k’o ni Faksa osamdes’treće?
– Eto me, bolan, djeca se usplakaše, Babo, voz’ nas namore… Pa štać’ od njiha… Upalio ‘Golfa dvicu’ pa do Zaostroga! Al’ tamo žvagu, jaro, jedan na drugom leži pa zapalio ‘vamo pod ovo Biokovo brdo… Valja se malo nasol’ti!
Vadi se pašteta, burek s mesom, kruh, sokovi, lubenice, ‘ukrštene riječi’ i kazetofon na velike baterije. ‘Pišonja i Žuga,dva dobra druga’ ori se iz zvučnika, epopeja o dva mlada Bosanca koji su ukrali autobus, ‘kasetaš’ iz Doma umirovljenika, pa mladi, naivni, nabrijani krenuli na more… Nikad nisu stigli, a što se urednika Makarskih novina tiče, nisu trebali doći ni svi ovi ‘Vikend Bosanci’, koji su – pomalo ‘fildžan viška’. Malo prekobrojni…
Svi, naravno, graknuše na urednika, a on se, naravno, ne osjeća krivim ni po jednoj točci ‘optužnice’. Ako Slovenci mogu imati knjigu ‘Čefuri raus’, u kojoj su sva ‘južna braća’ stigmatizirana i ismijana, čemu toliko galame oko ‘Bosančerosa’ koji nam kvare imidž elitnog turizma koji nastojimo promovirati… Iako nisam baš siguran tko više potroši – oni koji siđu s kruzera pa samo slikaju ili raja iz ‘Vilajeta’, koja tamani ‘kuhanu kuruzu’ i sve što ima padne pod ruku i zube…
Iz perspektive nekoga tko je dobar komad života radio na moru zajedno s Bosancima i Srbima, mogu reći da i nisu bili baš nešto kvalitetni radnici (jedini strani jezik – ruski, urednost u drugom planu, sa svima ‘na ti’, itd.). Ali, kad je došlo nešto para, to se nemilice trošilo. Što u Trstu, a ostatak na placu i po kafanama, pogotovo ako je svirala ‘narodna muz’ka’… Jednako tako ni gosti nisu bili izbirljivi, niti su puno proučavali cjenik. Daj da jedemo i pijemo, ima se para… Da nemam ne b’ ni dolazio ‘vamo… Za razliku od Slovenaca i ‘onih pegavih k’o ćureće jaje’, što je bio zajednički nazivnik za Germane, koji se nisu dali samo tako opelješiti, a napojnicu je valjalo zaraditi…
A kad se sjetim ljeta ’92., kad se tisuće izbjeglica sjatilo ispred karlovačke Sportske dvorane… Nevoljnici ispod Grmeča i Kozare tu su zastali na putu za ‘treće zemlje’… Prvih dana trošili su marke pa, kad je pristigla rodbina iz ‘Švice, Njem’čke i Avstrije’, točilo se i nosilo do zadnje pive i mrve ćevapa… Taj ‘war’ turizam pomogao mi je više nego pet misija MMF-a Hrvatskoj… Zato nisam za takve eskapade i upiranja prstom u turiste koji nam kao ne trebaju… Jebaj ga kad ne stanemo svi u Neum… K’oda smo mi krivi što u Tuzli ima samo soli, a nema slane vode…
Tako lijepa, a tako zajebata!