Počinje drugo polugodište: Svi govore o većoj sigurnosti, a nitko ne govori o mentalnom zdravlju djece i mladih

Oko 450 tisuća učenika vraća se danas u školske klupe.

Tijekom praznika mnogo se radilo na pripremama kako bi učenici i zaposlenici što sigurnije i bezbrižnije ušli u nastavak školske godine.

Sve je temeljem primjene Protokola o kontroli ulaska i izlaska u školskim ustanovama, a kako će to u praksi funkcionirati, brzo će se vidjeti.

Mladi su više nego ikad mentalno ugroženi

Svojevrsna psihoza širi se društvom i nitko ne dvoji da djeca i mladi u školama moraju biti sigurniji.

Usporedbe s bivšom državom kad su u školama na ulazima bili dežurni učenici i redovito zapisivali tko ulazi u školu i kome ide, nekima su smiješne, no uz njih i dežurne učitelje na hodnicima, više poštovanja, više rada s djecom, davalo je rezultate. Ili su to ipak bila druga vremena?

Danas je situacija ipak drugačija. Naši mladi više nego ikad mentalno su ugroženiji. Od društvenih mreža na kojima “žive” do roditelja koji jednostavno ne stignu s njima razgovarati jer, ili rade, ili nemaju vremena, ili ne žele.  Mnogim su roditeljima važne samo petice. Koliko je stradala psiha, nije važno.

Hrvatskim školama danas nasušno treba više psihologa  jer djecu danas malo tko odgaja, društvene mreže ih kvare, a škola mora biti ono nešto što se pamti kroz život. Ne zatvor, ne prisila, ne lokot. Živimo u čudnim vremenima, kombinaciji ludila koje i sami stvaramo i šutimo. Roditelji su dobrim dijelom zakazali, a škola je izgubila ulogu kakvu je nekad imala.

Bilo bi najjednostavnije pustiti učitelje da uče djecu, maknuti prokletu politiku iz škola i školskih odbora te funkcija ravnatelja, vratiti dostojanstvo struci. Kad bismo tako oslobodili prosvjetu, već bi se lakše disalo, zar ne? Da budemo iskreni, koliko je ravnatelja došlo na svoje funkcije bez da su “pokucali” na vrata vlasti ili da ih vlast u jednom trenutku nije “saslušala”? Malo tko. Danas se zna kako se dolazi na te funkcije, baš kao što se zna i kako je važnije jesi li po volji vladajućima od toga kakav si prosvjetni radnik i koje su ti ljudske kvalitete. Važnije od toga koliko znaš je “jesi li član”.

Pitajte djecu kad im dolaze poruke u “Teams”

Nikad djeca nisu bila mentalno ugroženija nego danas, nikad nisu bila tromija, nezainteresiranija za fizičke aktivnosti, prepuštenija sebi samima. Odvratni strašitelji iz vremena korone djecu su zatvorili u kuće, osudili ih na ekrane, bombardirali izjavama kako su “bakoubojice” i “vreće virusa”, a onda kad su se vratili u škole, morali su nositi maske kao pokorni sluge režima. Onima koji su ih spuštali ispod nosa, revne sluge kovid terora brzo su upućivale poruke – vrati masku.

Uništene su generacije mladih, ukradene su im godine i nitko nije za to odgovarao. Niti neće. Pa pitajte samo svoju djecu kad im i kako u famozni “Teams” dolaze poruke učitelja i profesora, novi zadaci, objašnjenja gradiva i slično. Savršen način za novo digitalno porobljavanje. Naravno, događa se to u vrijeme u kojem nisu u školi i kad bi možda trebali raditi nešto drugo što ih veseli. Za promjenu, biti na igralištu, razgovarati s prijateljima ili s roditeljima. Ili jednostavno, dokoličariti jer i to je dio života.

U Hrvatskoj Ministarstvo obrazovanja i znanosti vodi jedri 71-godišnjak koji je nakon nedavne tragedije “razmišljao” o ostavci.

I sad  to usporedite sa slikom kad bi vaš poslodavac (naravno, ukoliko nije izvanredna situacija) to činio vama. Pa koliko radnika se danas uopće poslodavcima ne želi javiti u svoje tzv. slobodno vrijeme ili čak i na službeni mobitel jer smatraju da imaju pravo na to? “Ha, ne vide poruku”. A što je sa slobodnim vremenom djece? Njih se može “bombardirati” kroz Teams i ostale grupe?

Biti u školi 6 sati, učiti još toliko, spavati dovoljno, imati društveni život, priznat ćete, ne stigne se sve u 24 sata.

Ukoliko ste imalo prisutni u životima svoje djece, onda ste sigurno zadnja dva tjedna prvog polugodišta svjedočili i pravom ludilu ispita.

Koji to vrazi tjeraju učitelje i profesore da zadnja dva tjedna polugodišta stišću s ispitima?

Nije bilo dana bez ispita, nekad i po dva u danu. Kao da svi vrazi tjeraju učitelje i profesore da djeci uzrokuju dodatne stresove i psihološke probleme. Stisni sve u 2 tjedna, samo nek je papirnato zadovoljeno, udri po klincima, daj im zadatke koje čak niti drugi tvoji kolege ne znaju riješiti jer si ti “bio/bila inspirirana i imao/imala si vremena složiti im nešto užasno teško” i sve im to obrazloži s onom poznatom – To je za vaše dobro, bit će vam lakše na maturi. Ili im, primjerice, daj zadatak pisanja eseja, a da im o tome nisi rekao baš ništa. Nema veze, nek pate, bit će im lakše na maturi. Kakvo dno.

A roditelji šute jer važne su petice?! Možda su nekad bile, danas više ne. Važnije je ostati psihički zdrav kroz školovanje koje je izgubilo “ono nešto”.  Zakazali su i ti roditelji, zakazali su razgovori, zakazalo je ono doma obiteljsko “sijelo”, ili ako hoćete, ono malo poštovanja prema autoritetima. Da, većina mladih danas to ne priznaje, od autoriteta roditelja do autoriteta profesora. Nekako očekuju da im se stalno ide niz dlaku. Roditeljski ne-odgoj i okretanje glave od bavljenja djecom tu su požnjeli najveći uspjeh. Zato imamo danas sve više “bullya” odnosno zlostavljača koji teroriziraju ostale kolege i nitko im ništa ne može. Nekim je roditeljima lakše dotrčati u školu u obranu svog mezimca ili mezimice i napasti profesora, nego mezimca doma malo disciplinirati. Kakav začaran krug – roditelji-djeca-obitelj-škola, zar ne?

Sustav školstva, barem ovakvog, u kojem se trči za ocjenama, za odrađenim programom, u kojem neki učitelji i profesori “liječe” svoje frustracije i postaju robovi papirologije, uništit će sve. Netko će reći da su slabo plaćeni, no biti učitelj ili profesor je poziv i ljubav. Učitelj, svećenik i doktor nekad su bili najcjenjeniji u društvu. Taj naš sustav vrijednosti davno je prestao funkcionirati i sustavno se uništavao.

Tragičan zagrebački događaj brzo je nekako pao u zaborav, a ne bi trebao.Rezultirao je stavljanjem lokota, bit će i nekih zapošljavanja, no bit problema se ne rješava.

Ne bi trebalo okretati glavu od toga koliko ranjenih generacija osnovnoškolaca i srednjoškolaca imamo i koliko je djece koja uzimaju normabele jer se ne mogu smiriti zbog stresa od očekivanja što od škole, što od roditelja, ali ne treba okretati glavu od toga koliko je sustav loš i to ne od jučer. Lokoti i zaštitari taj problem neće riješiti. Slikovito, sad će nam problem biti pod lokotom i zaštitarom. Nema šanse da umakne.

Djeci i mladima ne trebaju nove psihoze, njima treba čvrst i pouzdan odgoj kojeg će dobiti kod kuće, ali i  vrijednosti koje je nekad davala “odgojno-obrazovna” institucija, odnosno škola. Njima treba i kvalitetno znanje, a ne trigonometrijske funkcije i bubanje definicija, učenje iz udžbenika starih 20 godina ili učenje o Punskim ratovima dok o Domovinskom ratu nemaju pojma.

Zaboravljen je odgoj, a imamo tehnologiju. Kakva tragedija transhumanizma na djelu.

Nama treba mijenjanje trulog sustava, a najprije mijenjanje nas samih i naših obitelji.