Poćupali se maćki
Kaj štundiraš vajk jednako? Koj’ga bisa si se ustobočol tuj? Mrdni se, popojdi nekuda, a ne samo blejat u to televizijo ki bogac u pizdo! Maškomice da si išol u Zadrugo, da si prije tuj nego tamu! Zemi šajtrugo, pa dopeljaj bigule, litro sirketa, kuruzniga brašna, pe’ šest ruštangi, kištro pive, divko, nilo, nemoj zaborav’t skoč’t do pošte bac’t karto Miki u vojsko…
Prijevod:
Što si se zamislio? Koga bijesa si se ukipio ovdje? Pokreni se, pođi nekuda, a ne samo buljiti u televiziju kao … (neprevedivo). Odmah da si krenuo u trgovinu, da si prije tu nego tamo! Uzmi tačku, pa dovezi makarone, litru octa, kukuruzno brašno, pet šest rum štangi (čokoladice), gajbu piva, bijelu kavu Divka, prašak za rublje Nila, ne zaboravi otići do pošte poslati razglednicu Miki u vojsku..
Izravno ponukan knjigom Morane Rožman ‘Rječnik karlovačkog urbanog plemena’, odlučih napisati nekoliko redaka na jeziku mojih predaka, koji je, nažalost, kao i ovaj ‘starožabarski’, u izumiranju. Mladi se srame pričati na tom arhaičnom narječju, punom nerazumljivih izraza i neobičnog naglaska i načina izgovora. Već u školi kreće ‘štokavizacija’, a sve ostalo dođe samo po sebi (pravopis, razlikovanje č i ć i slično). Populacija koja nas je naučila govoriti ‘po vukmanski’ lagano puni Mijačevicu (lokalno groblje), pa je možda i zadnji čas da se taj specifični izričaj bar malo sačuva i otme zaboravu. Naime, samo dva sela, Vukmanić i Knez Gorica govore na taj način, a kako su se naši davni preci doselili iz Gorskog Kotara, taj je govor mješavina slovenščine, primorskih izraza, ikavice, ekavice, neizbježnih turcizama i germanizama, a posebno su zanimljive bile fraze i izrazi povratnika iz Amerike i Australije…
Osim jezika i prezimena (Jurković, Crnković, Šepac, Mihelčić, Mance itd.) s Goranima nas veže i jedan autohtoni specijalitet koji se sprema uoči Uskrsa. Oni to zovu ‘nadev’, a kod nas je to ‘želuodac’. Kako je neke samoglasnike nemoguće napisati onako kako ih mi izgovaramo, pribjeći ću ovakvim improvizacijama, jer ne bi pomogle ni one točkice iznad slova, kao u njemačkom i švedskom npr… Dakle, evo recepta, onako u grubo: Želudac od svinje se, nakon kolinja, stavi sušiti i na Veliku subotu u njega se pune kuhana jaja, sitno narezana kuhana šunka, malo stariji kruh, luk… Kuha se u vodi u kojoj se kuhala šunka… I to je to – prava ukusna kolesterolska atomska bomba! Kad za Uskrs mažemo to s ostalim suhomesnatim specijalitetima, zabranjeno je govoriti književnim jezikom, da ugođaj bude potpun. Djeca svako malo zapitkuju za prijevod, umirući od smijeha roditeljima koji zvuče kao Amiši ili Komanči u svom retro rezervatu. Naš zet, Marinko Marinović, koji je napisao Povjesnicu Župe, jedno se vrijeme bavio sakupljanjem starih izraza i riječi, ali negdje je zapeo… Morat’čmo sest – pa to način’t u đuture – kak’ bi se reklo po domaće.
Jeste li ikada čuli za: šrumpantl, firšule, vejalku, kosln, ranjik, štanac, šternc’o, cep, podrubačo, zafrik, muškotelke, zakrete, mebln, itd, itd.. Kad idemo na tavan, ‘idemo na pod’, kad plivamo u potoku, činimo to ‘u kanalu’, kad se krava treba teliti, onda je ‘na cajtu’, a ako se isprve nije primilo – ‘preganja se’, svira se ‘remonika’… Ma ima toga ‘za tri rali bičev’ne’ (šaša)…
Dvojica povratnika iz Amerike dobila su nadimke po izrazima koje su najčešće koristili kao poštapalice. Pa je jedan do smrti ostao Šur. On je na kraju svake priče govorio ‘O yes, sure, sure’. I ostao Šur, a svi njegovi Šurovi… Štefan Šurov, Kat’ca itd… Drugi pak je postao ‘Sanabič’. E, to nitko nije znao što znači dok se nama, koji smo učili engleski, nije upalila lampica. Čovjek je bio malo nervozan pa bi svima koji su ga živcirali govorio: You son of the bitch! A to je njima zvučalo zgodno, pa su njega prozvali ‘Sanabič’. Njega je to zabavljalo, jer pojma nisu imali kako ih on ‘časti’, a nadimak mu je zvučao baš svjetski! Bolje nego madrfaker, u svakom slučaju! Ima još zgodnih nadimaka poput: Brucan, Braban, Ham, Lisič, Zipcner, Pocner, Fircik, Jusa, Poljani, Dida, Štesln, Barba, Filjarovi, Šlosar, Cestar, Čok, pa moderniji Zambata, Ringo i najneobičniji, a nositelj je muškarac – Gospa bez cic’!
Vjerojatno vam puno toga napisanoga nije jasno, a pogotovo naslov. Kako nitko izvan našeg uskog govornog područja ne može točno imitirati naš govor, pokušali su se narugati izmišljajući izreku koja glasi: ‘Poćupali se maćki u Strinćićevin jarki’! Kako mi sve izgovaramo s blako mekanim ć, to bi trebala biti ta rugalica… Budući je to nemoguće napisati, da zvuči baš onako kako se izgovara, ako baš želite čuti original, nazovite mene ili se sjetite pitati kad se nađemo negdje ‘face to face’, a ne na fejsbuku…
Mort bi ove pripovijesti bilo dost… Ili da završim s još jednim autentičnim biserom, koji se izgovara kad se nešto čudimo: ‘Jeeeee, pelde božje i pripovjesti’!