Pokusni penzić

Jutro u spavaćoj sobi saborskog zastupnika. Sat na baterije lagano i jednolično otkucava sekunde, a sva se druga zvučna slika svodi na nježno žensko hrkanje gospođe i nešto oštrije gospodina saborskog zastupnika, koji s vremena na vrijeme ‘zarokće’ nekontrolirano i nesvjesno, usput se bučno premještajući s lijevog na desni bok.

Zvrrrrrr!!!! Prolomi se alarm, a narodni poslanik znalačkim i uvježbanim potezom gasi tu zvoneću neman.
– Uh, već je sedam… Kako bi rado još malo dremuckao… Stara, jesi budna? – lagano gurnu životnu suputnicu odebljalim koljenom o njezina bedra.
– Ti stvarno nisi normalan, majkemimile! Kojeg vraga si navijao taj prokleti sat? Ja sam na godišnjem, a ti si u penziji! Ili je gospodin zaboravio na tu činjenicu, ha?
– Pa kaj je danas utorak? – krmeljavim pogledom gospo’n nositelj izborne liste traži datume na sitnom kalendaru, koji je prošaran kružićima crvene boje… Taj kalendarić gospođi služi kao evidencija ‘onih stvari’…
– Da, dragi! To što je današnji utorak zaokružen crvenom bojom, znači da ja moram po uloške, a ti ne moraš na posao, gospodine jednodnevni penziću!
– Je l’ ti to mene malo podjebavaš, ili…
– Kako i ne bih?! Jučer su me ‘sastavili’ kod pedikerke, kao da sam opljačkala državnu blagajnu ‘lično i personalno’… One besposličarske ‘kvočke’ počupale su mi nokte ‘na živo’… Te, kako će biti sutra se ‘povatati’ s penzionerom, pa jesi mu kupila tronožac i blinker… Hoće li napraviti feštu prilikom odlaska u jednodnevnu penziju? Čujemo da je angažirao Mišu Kovača da mu pjeva, treba li nabavit kakve ‘Ukrajinke’ da iskaču iz torte…i tako dalje i tako bliže…Ubiše me u pojam zbog tvoje jednodnevne saborske penzije! Bože mi prosti, poželjela sam da si bar zatočen u Hagu, da im odbrusim i da mogu reći kako je tebi to tvoja borba dala!
– ‘Ko ih šiša, nek’ kokodaču. Neću ja valjda biti zadnji papak koji će u ime domoljublja i čega već propustiti povlaštenu mirovinu! Zar sam uzaludno gutao sva ona sranja dok nisam i sam izabran u Sabor? Sjećaš se kako sam morao šefu stranke ići štihati vrt i bacati cement i pijesak u mješalicu na vikendici? Zapošljavao sam im one nepismene rođake, dok su naša djeca s mukom zarađivala svoj đeparac i sama si plaćala studij… Misliš da sam uživao hodati po selima i u kampanji mahati zastavicom i lagati im u oči…? Kao zadnje govno osjećao sam se kad su umjesto mene na listu stavili Šefovu ljubavnicu, a ja sam uspio samo zato jer ga je ona nogirala, pa se našlo mjesta i za mene! Diž’ se i skuhaj kavu, ja idem po onu travaricu da ubijem klice i gorčinu!
– A lijepo moje umirovljeno… Ništa kava, ništa rakija – to je opasno za tlak i šećer, zdravlje općenito. Danas ćemo živjeti zdravo umirovljenički! Malo mlijeka i keksi za nejake zube, prepečenac i posni sir za tanku penzionersku stolicu! Sutra krkaj u saborskom restoranu što želiš, ali danas si pod mojom paskom! Kad si se već uz toliko muke izborio za povlaštenu mirovinu, neću dozvoliti da te nezdrav život i loša prehrana prikuju za krevet ili, ne daj Bože…
– Ista si k’o ona novinarska banda, a gora od onih besposličarki iz frizeraja, solarija, pedikera, fitnesa…! Samo ti ujedaj, ujedaj…
– Da vam je David Copperfield savjetnik, bolje vam ne bi isčarobirao taj zakon! Čekaj malo, niste li vi trubili da ćete ukinuti te povlaštene mirovine? I sad kad to ukidate, sami sebe idete zajebat’ pa glumite s tom ‘off shore’ jednodnevnom mirovinom da bi ipak uštipnuli ono protiv čega ste glasali! Kao da su vas birala djeca iz vrtića, jer će to ‘kačiti’ tek njihovu generaciju… Mili, pa nismo baš tako blentavi…
– A kaj da delam onda?
– Niš’. Odi platit’ režije, odigraj loto, skoči do placa po grincajg. Ponašaj se umirovljenički, ali dostojanstveno. Predaj onih pedeset flaša iz špajze pa kupi pola kile kave. Ne moraš glumit’ pravog penzića vulgaris pa kopat po kontejneru! Danas miruj, sutra opet drmaj, repliciraj, glasuj i pravi se važan. Usput, skoči do knjižare pa kupi kakvu knjigu o moralu i poštenju. Mislim da je izašla jedna zgodna – zove se ‘Sram naš svagdašnji’, ili tako nekako…

Jednodnevnom penziću prekipjelo je više slušati to zanovijetanje pa se dohvatio česte izreke svoje pokojne babe, koja je znala zavapiti:
– Sram? Ako netko vidi sram kako ide cestom, odmah me zovite, da ga i ja vidim! Uputio se prema kupaonici pjevajući: U životu jedan dan, živio bi’ kao kralj…! Uostalom, leptiri žive samo jedan dan, pa kaj? Ne bu njega ni’ko grebal u njegovoj povlaštenoj kuruzi! Ne bu i gotovo! Do ponoći pokusni kunić-penzić, a onda opet krupna zvjerka. Nešto kao onaj lav iz špice ‘Metro Goldwyn Mayer’. Živa rika… Agrrrriiiiuuuu!!!