Skini našu aplikaciju

Slušaj i gledaj online

  • weather-image

    2C° Karlovac

  • weather-image

    2C° Duga Resa

  • weather-image

    0C° Ogulin

  • weather-image

    1C° Ozalj

  • weather-image

    1C° Slunj

Hrvatska Video 30 GODINA BOLI Podijeli

“Pola srca našlo mi je mir u Karlovcu. Da bar pronađem tijelo svog sina i pokopam ga u Vukovaru”

Majka vukovarskog heroja, Francuza Jean-Michela Nicoliera živi u Karlovcu i čeka samo jednu vijest – pronalazak posmrtnih ostataka svog sina

Nema riječi koje nisu izrečene ili napisane, a i suza koje nisu isplakane za francuskim dragovoljcem Jean-Michelom Nicolierom, mladićem koji je sa samo 25 godina smaknut na Ovčari i za čijim se tijelom i dan danas, baš kao za stotinama drugih branitelja i Vukovaraca, još uvijek traga.

On je, poput drugih pacijenata iz vukovarske bolnice, odvezen da bi potom bio mučen, a onda i ubijen kao jedna u nizu žrtava hrvatske borbe za slobodu 1991. godine.

Desetljeće života u Karlovcu

Da se za slobodu uvijek vrijedi boriti, da je ova, hrvatska, stečena u krvi i da je uvijek treba čuvati, zna najbolje i njegova majka. Lyliane Fournier živi u Karlovcu već deset godina, a razlog je i to što je upravo u ovim krajevima njen drugi sin Paul, našao životnu družicu. Cijela obitelj vezana je za Hrvatsku, njeni unuci koji joj najviše nedostaju, vezani su za zemlju u kojoj leže kosti njihovog strica, a s hrvatskom zastavom i u majicama HOS-a često poziraju i čuvaju uspomenu na Jean-Michela. Ovih dana stigli su baki u posjet, a onda će vjerojatno put Vukovara. Danas u francuskom Vesoulu, gradu gdje su živjeli, puno više ljudi zna za svog sugrađanina iako su 90-tih godina Francuzi bili skloniji Srbima, reći će nam na početku razgovora Jean-Michelova majka.

30 godina čekanja na vijest

Naravno da je gospođa Lyliane hrabra žena. Uostalom, da takva nije, ne bi stoički živjela 3 desetljeća čekajući vijesti o sinu. Težak je to teret za izdržati, no ona ima samo jednu želju.

– Da, htjela bih ga pokopati, kaže nam i odaje da bi to mogao biti samo Vukovar.

A u taj Vukovar, “klaonicu” iz 1991. godine, kako je Jean-Michel svjedočio francuskim novinarima koji su ga zadnji snimili za svoj TV prilog, stigao je ravno iz Mejaškog Sela. Pored Duge Rese vježbao je i pripremao se s HOS-ovcima od kojih su vrlo brzo nakon toga mnogi pošli na put bez povratka.

Malo ih se vratilo iz Vukovara, a ono malo preživjelih danas su poput sinova našoj sugovornici. Kad se s njima druži i razgovara, srce joj je nekako manje bolno.

– Pitate me kako je nakon 30 godina, priča nam Lyliane u svom karlovačkom stanu. Odgovora nema, tek slijeganje ramenima. Sivilo studenog i karlovačka magla ni izbliza ne mogu približiti tugu žene koja traži, kuca, moli, no nijedna vrata ne vode do ostvarenja želje – pronalaska sinovljevog tijela i ukopa posmrtnih ostataka.

– Da, silno bih to htjela, no nekako, znate, nema više nikakvih vijesti. Probudim se jutro sa sinom, navečer idem s njime spavati, otkriva nam dio svoje svakodnevice.

Jean-Michel bio je u Švicarskoj u veljači 1991. godine, a jedne je večeri nazvao majku telefonom i pitao je: – Jesi gledala TV, nešto se događa u Hrvatskoj. Lyliane nije znala ništa, baš kao ni mnogi Francuzi koji su, kaže nam, otvoreno i jasno bili na srpskoj strani jer je to valjda, povijesno tako.

Nije dugo trebalo i Francuz je tog ljeta stigao u Hrvatsku. Bez ičijeg poziva, sam, hrabar, bez da je imalo zdvajao treba li mu to. Dok su neki Hrvati odlazili van ili imali dobru ispriku da ne idu u rat za domovinu, Nicolier je otišao u zemlju u kojoj nikad nije bio. Branio je i borio se za nju.

– Uvijek si mi govorila da moram stajati iza nečeg u što vjerujem, pa evo, ovo je sad to, kazao je majci za jednog od rijetkih telefonskih poziva objašnjavajući joj svoje motive.

-Oduvijek je bio znatiželjan, svidjela mu se Hrvatska, htio je otići na more, ali nije uspio, niže sjećanja Lyliane. “Da, volio je Hrvatsku”, dodaje.

Nakon obuke u Mejaškom Selu, Jean-Michel uputio se prema Vukovaru.

– Zadnji puta u životu čuli smo se 6. listopada 1991. godine, zvao me telefonom i plakao je. “Da znaš mama što se ovdje događa” , riječi su kojih se mati prisjeća.

Nakon toga više nije znala ništa o njemu. A onda je francuska TV ekipa stigla u Vukovar i bolnicu, i na hodniku intervjuirala upravo njega. – To je zadnje što sam ga vidjela, preko TV-a.

Svi se sjećamo te snimke nasmijanog Francuza, a onda i promijenjenog lica kad su ga novinari upitali što je za njega Vukovar. “Klaonica”, rekao je.

Na spomen Štuke, lice gospođe Fournier se zaledi

Gospođa Fournier kaže nam da je ta novinarska ekipa i dan kasnije došla u bolnicu, no tada više tamo nije bilo nikog.

Jedan od najvećih zločina počinjenih u Domovinskom ratu, egzekucija ranjenika i bolesnika iz vukovarske bolnice, već se odigravao, a krvavi pir četnika i tzv. JNA nad Vukovarom i njegovim ljudima i braniteljima bio je u završnom činu.

-Egzekutor Francuza Spasoje Petković Štuka za to nije odgovarao, kaže majka. U trenutku izgovaranja tog imena, lice ove žene se zaledi. Usnice se stisnu, glas se stiša.

– Moj sin Paul zvao ga je (ubojicu, op.a), ali ništa. Znate, jednom ću sama otići u tu Srbiju, kaže nam.

Nije joj jasno zašto nitko nije odgovarao za vukovarski zločin, zašto Hrvatska više ne inzistira na traženju nestalih, a kaže i da “ne može smisliti” Milorada Pupovca.

– Kako je moguće da je on u Saboru, pita. -Ne razumijem kako je to, kako to da u svemu što kažu Srbi koji pričaju o tom vremenu, ispada da su oni žrtve, pita Lyliane pokušavajući shvatiti hrvatsku stvarnost.

-Vukovar je žrtva, Hrvatska je žrtva.

Zna i sama nekolicinu Srba koji su se borili na hrvatskoj strani, no u razgovoru nam odaje i da ju je danas, 2021. godine pomalo strah za Hrvatsku i Hrvate.

Hrvati više vole svoju zemlju, ovdje mi je nekako mirnije, ljudi su u Karlovcu ljubazni

-Hrvati vole svoju zemlju, vidim to, drugačije je to nego kod Francuza. Ta vaša ljubav je drugačija, sviđa mi se to.

A kad je upitamo bi li prihvatila hrvatsko državljanstvo odgovara niječno, iako se sa desetljećem života u Karlovcu, već u potpunosti prilagodila našoj zemlji.

-Mirnije je tu, puno mirnije, ljudi u Karlovcu su ljubazni, mnogi me znaju, pitaju kako sam, na žalost, nikako da naučim hrvatski jezik jer je jako težak, nikakvih ružnih događaja nisam ovdje imala, objašnjava nam svoju karlovačku priču.

U kontaktu je s ministrom Medvedom, upoznala je i dvoje bivših predsjednika, Grabar Kitarović i Josipovića, a bi li se htjela naći i s aktualnim predsjednikom, odmahuje rukom. Razlog vjerojatno leži u njegovom stavu o HOS-u, oznaci i ideji s kojom je Jean-Michel, poput mnogih, krenuo braniti Vukovar i tamo ostavio svoj život.

Pitamo je li u Karlovcu uspjela naći mir srca. – Pola, samo pola srca mi je u miru, za drugu polovicu…,odmahuje rukom i prestaje govoriti.

Trideset godina traganja za sinom količina je vremena koja je običnom čovjeku neshvatljiva, a bol ove gospođe, poput bola onih koji još uvijek traže svoje najmilije, jednostavno nije mjerljiva nikakvim zemaljskim mjerama.

-Molim, puno molim, da, iako sam na početku bila ljuta, otišla sam od vjere, kaže nam Lyliane.

Danas joj je jedina želja zapaliti svijeću na grobu Jean-Michela, pomoliti mu se za dušu i otići na misu. Razmišljati svaki dan gdje je njegovo tijelo, gdje leži u hrvatskoj zemlji i tako punih 30 godina, ogroman je teret na duši. Lyliane ga stoički nosi, poput mnogih hrvatskih majki i očeva čija su djeca izginula u Domovinskom ratu.

-Ne znam zašto Srbi šute, zašto ne kažu gdje je njegovo tijelo i ostala tijela, pita sebe, nas i njih. No, odgovora nema. Samo muk i godina za godinom, čekanje koje je već sad duže nego što je on živio i sa svojih 25 ostavio trag u povijesti Vukovara i Hrvatske.

Radio Mrežnica zahvaljuje na prijevodu gospođi Christine Marie Karas.

Pročitajte i ovo

PROMET PONEDJELJKOM

Snijeg u Gorskom kotaru, magla smanjuje vidljivost