Poljski WC
Poljska kao država uvijek mi je bila nekako draga. Ono, kad igraju Poljaci i, recimo, Švabe, navijam za braću Slavene. Kad su stenjali pod ruskim jarmom, doživljavao sam ih kao rođaka kojeg su stisle nevolje, a pomoći mu ne možeš… Osim kad su, krajem osamdesetih, prodavali sve što su imali na povratku s mora u Jarčem Polju i drugim punktovima. Mnogi još danas boraju i buše alatom kojeg su kupili za ‘tri črljene’! Ona legendarna novčanica bila je orjentir za formiranje cijena.
Kad je Jaruzelski ispeljao tenkove i gušio pobunu u Gdanjsku, bio sam u JNA, pa smo i mi imali povećanu borbenu gotovost, što je značilo – nema u grad, stražarčiš do besvijesti i motriš u pravcu Mađarske, da ne bane kakav tenk Varšavskog pakta u našu nesvrstanu zemlju. Kao klici gledali smo seriju o Janošiku, socijalističku verziju Robina Huda, koji je mlatio šakom i ‘širočkom’, skupljali sličice Bonieka, Sharmaha i ćelavog desnog krila Latoa, jer oni su tad bili treći na svijetu, odmah iza Švaba i Tulipana… Poljakinje nisam imao na meniju dok sam konobarčio na moru, jer su se uvijek držale u grupi, a zna se da lav uvijek lovi divljač koja se odvoji od krda… Za razliku od Čehinja, koje su znale zašto su u Selcu i Crikvenici… U legendarnoj ‘Peglici’, Polskom Fiatu, položio sam vozački!? Jedan član ispitne komisije, visok kao i ja, nije stao iza mene, pa su dva ‘kratka’ ispitivača ocijenili da ja znam voziti tu škatulicu, iako su mi koljena bila na bradi, a cesta ledena… Onda je pao Zid, Poljaci ušli u Uniju, povukli svu lovu koju su mogli i žive puno bolje nego prije. Dali su u međuvremenu dobroga Papu, hvala im!
I tako mi pobijedili Poljake i ušli u rukometno polufinale. I to na koji način!? Kao da je scenarij pisao Hitchckok. Zato je danas Poljska u mom srcu, kako bi rekao Johnny Štulić. Mazurka, polka i poljski WC! Ovo potonje nema veze s ovom velikom zemljom, ali dao bih se kladit’ da masa ljudi, a osobito klinci, misle da, kad mi iz prošlog stoljeća spomenemo poljski WC, da se radi o nečemu izumljenom u Poljskoj. Naravno, netko slabo maštovit nazvao je taj objekt, koji je služio za olakšavanje i pražnjenje crijeva, baš tako. Vjerojatno kao protutežu postojećim kućnim zahodima, a ovaj je kao bio na polju, ono – open air ili srpski – napolju.
Tko nije bar jednom sjeo na onu rupu iznad smeđe mase prošarane listovima papira, ne zna što je gušt! Znam, sad se hvatate za nos, a neki će popit’ Gastal ili malo sode bikarbone… Svaka seoska kuća imala je takvu građevinu, obično prislonjenu na štalu ili ambar. Oni koji su kuburili s prostorom, sagradili bi ga na brisanom prostoru, tako da je ulazak i izlazak iz toaleta bio javna stvar… Sklepani su bili od dasaka koje bi ostale od kakve veće građe, pa je to sve izgledalo asimetrično i ‘na hero’… Sama ‘školjka’ brzo bi dobila uglancani sjaj, pa nije bilo šanse da se našpranja guza. Papir se zabijao hrđavim čavlom iz ŽeČe-a, a to su uglavnom bile dnevne novine, jer su ‘Arena’, ‘Studio’ ili ‘Vikend’ imali bolji papir, koji je samo klizio, a nimalo brisao strateško mjesto. Svakako je bio ugrađen i ‘klima uređaj’ u obliku srca ili neke slične rupe, da se baš korisnici ne poguše!?
Miris je bio postojan i stalan, a rupa se ‘snažila’ kad bi se vozio gnoj na njivu, dakle, jednom do dva puta godišnje… Nije se prije tako žderalo ki danas, pa se tanje sralo – reče netko mudar i duga sjećanja… Ne znam zašto, kod nas tu građevinu su zvali ‘Dešter’!? Korijen riječi je očito njemački, ali nisam dokučio vezu niti čuo da bilo gdje tako zovu poljski WC. Pa se često znal čut’ dijalog na Vikman’ću: Kadi jesu u vragu? Evo me, tuj son na dešteru! Smješnije mi je jedino ‘klonja’ u srpskom slengu!
Naprednija verzija bila je zidana, a moderna plastična čuda, koja mirišu na kemikalije, tek su pokušaj remakea starih dobrih poljskih veceja. Plastični, mobilni, baš su bez duše i sterilno dosadni, dok svaki drveni ‘Poljak’ ima svoje bogate priče… Živila Poljska, živijo poljski WC!
Na redu su ‘Španske mušice’ pa, ako bude sreće, ‘Norveški bakalar’ ili ćemo Švabe privesti na ‘Dešter’!? Zagorci veliju: S’aka guza dojde na šekret!