I to već kroz nekoliko dana, na sljedećoj sjednici Gradskog vijeća, 12. srpnja, gdje će se ponovno na glasovanju naći točka o preuzimanju dviju cesta, od hotela Duga Resa pa do crkve Svetog Antuna, kao i dva mosta, onog na Inzlu i prema stadionu. Riječ je o Jelačićevoj ulici i Jozefinskoj cesti.
Tako će odluku staru dva mjeseca poništiti i ono "nepreuzimanje" iz svibnja pretvoriti u "preuzimanje" u srpnju, pa glasati sada sasvim suprotno od onog za što su digli ruke prije dva mjeseca.
Za zaboravne ili neinformirane, slučaj je tekao ovako:
Za zaboravne ili neinformirane, podsjetimo na kronologiju događaja.
U lipnju prošle godine Ministarstvo je ove ceste dodijelilo Gradu Dugoj Resi na upravljanje. Odluka nije razveselila pokojnog gradonačelnika Baršića koji je tada ljutito najavio žalbu, a Grad odbijao preuzimati cestu. Inače, par mjeseci prije ove odluke Vlade odnosno ministarstva, po prometnicama u centru "crtala" su se parkirna mjesta iako cesta tada nije bila gradska, već ŽUC-ova.
I dok su u Gradu Duga Resa pisali žalbe i odbijali preuzeti cestu, dogodio se i slučaj "semafor" iz Jozefinske kada je 2,5 mjeseca semafor "treptao" žuto jer su se ŽUC i Grad svađali tko bi trebao zamijeniti žarulju. ŽUC se pozivao na odluku Vlade, a Grad na svoje žalbe. "Pišljivih" 35 kuna koliko je koštala žarulja, pokazalo je svu jad i bijedu lokalnih političkih prepucavanja. Dok je semafor "blinkao", pješački prijelazi postajali su sve bljeđi i gotovo nevidljivi. Niti njih nije imao tko označiti.
U studenom 2015. godine Služba inspekcije cesta iz istog ministarstva odlučila je da će cestom upravljati ŽUC do "končanja postupka promjene kategorizacije". Tada se od strane vladajućih u D.Resi moglo čuti kako je njihovom umješnošću zapravo došlo do ovakve odluke. Semafor je nakon četiri dana od te odluke popravljen od strane ŽUC-a.
Prijepori su i dalje trajali, nadmudrivanja također, a dok je slučaj bio neriješen, po cesti, predmetu spora, počelo je novo "crtanje". Doduše, objašnjeno je da se ne crta po cesti, već nogostupu.
Zanimljivo je, a novinari Radio Mrežnice prate slučaj od početka, da bi se na svaki upit ili komentar tijekom pauza Gradskog vijeća o tome tko bi bio odgovoran da se dogodi kakva nesreća na ovom potezu zbog semafora ili neiscrtanih zebri, u pravilu odmahivalo rukom i lopticu prebacivalo na ŽUC.
Nakon što je u travnju u Jelačićevoj ulici automobil naletio na dvije učenice i to na potpuno izblijedjelom pješakom prijelazu, "zebre" su obojane kroz par dana, a i to je učinio ŽUC.
Tijekom cijelog vremena sukoba i prijepora, Grad je i dalje tvrdoglavo odbijao preuzeti ceste,a upravo je to protivljenje obilježilo i zadnju godinu mandata pokojnog gradonačelnika. Iz Ministarstva su u nekoliko navrata upućivali dopise i objašnjenja, no u Gradu nisu pristajali. U svibnju ove godine Ministarstvo je naredilo da se ceste preuzmu. Baršićevim putem odbijanja preuzimanja nastavio je i nasljednik Tomislav Boljar. On je kazao kako Grad za to nema novaca, kako bi održavanje po procjeni, koštalo 32 milijuna kuna što je više od proračuna, a rekao je i da bi preuzimanje bilo štetno po Grad pa čak i kažnjivo, odnosno da je riječ o štetnom ugovoru.
U tom duhu, vijećnici su 24. svibnja jednoglasno odbili odluku o preuzimanju cesta. Tako je HSS-ov Furdek govorio o ministrovom "vježbanju na Dugoj Resi", te čak otvoreno rekao da će HSS krenuti u građanski neposluh, a u stopu su ga pratili HDZ-ov Boško Milanković, SDP-ov Tomislav Srakočić, HSLS-ov Davor Bišćan, AUZ-ov Marko Benić…Uz dozu nepotrebne patetike, spominjanje Davida i Golijata, pa čak i nasljeđa i nastavka borbe koju je počeo bivši gradonačelnik, vijećnici su bar na trenutak uživali u hvalospjevima, iako je i vrapcima na grani bilo jasno – Gradovi ne odlučuju o cestama, a odluke Vlade, sviđale se nekome ili ne, moraju se poštivati.
Nekako na tom tragu, vijećnike je na toj sjednici pokušala "privoliti" i gradska tajnica Helena Milković, no što zbog nedostatne snage vlastitih objašnjenja, što zbog vala "adrenalina" koji je među vijećnicima zavladao u stilu "borimo se za svoj grad", sve se svelo na pokušaj, ali i spominjanje mogućnosti tužbe protiv države.
Tajnica je potom za mišljenja upitala i u Udruzi gradova, odakle je dobila jasne odgovore.Sve ono što je odmah bilo jasno svakom imalo obrazovanijem, potvrdio je i ovaj mail.
Odluka obvezujuća, nepreuzimanje je nepostupanje po obvezujućim odlukama
"Odluka ministra o razvrstavanju javnih cesta obvezujuća je za Grad, protivljenje Grada preuzimanju značilo bi nepostupanje po izvršnim i obvezujućim odlukama ministra, a što bi u krajnjem moglo prouzročiti odgovornost Grada za nepostupanje po takvom aktu kao i odgovornost za čitav niz drugih, mogućih situacija koje bi se mogle dogoditi na navedenim prometnicama, stoji među ostalim u objašnjenju koje je tajnica Grada dobila, a sada ga priprema i za vijećnike.
Kaznene odgovornosti o kojoj je Boljar pričao – nema
Nadalje, iako je gradonačelnik Boljar spominjao kaznenu odgovornost, njoj nema mjesta, jasno stoji u obrazloženju. Također, razvidno je da bi nepreuzimanje odnosno odbijanje preuzimanja navedenih prometnica za Grad uzrokovalo još veću odgovornost zbog nezakonitog postupanja. Ministarstvo nije odluku promijenilo, dapače, još jednom je Grad Dugu Resu pozvalo na preuzimanje cesta davši upute. Kako piše tajnica Grada Milković, "dužni smo ispoštovati odluku ministra", te dodaje da bi "svako drugo postupanje i promišljanje za Grad značilo još veću i ‘skuplju’ gradsku odgovornost".
Pametnom dosta.
I kao komentar: Političko zašprehavanje kojem dolazi kraj
Duga Resa već je godinama taoc političkog "zašprehavanja" vladajuće elite. I ne samo vladajuće, već i onih formalno oporbenih, koji su tako "zašprehani" da ni sami ne znaju da su postali dio te vlasti. (zašprehati – žargonski, pokušati nekog obrlatiti, zavesti spretnim govorom) Tako je bilo i u ovom slučaju cesta. Godinu dana je prošlo od početka ove jalove bitke, nepotrebne obijesti i tvrdoglavosti, ali, što je godina naspram vječnosti? Jednom je zašprehavanju došao kraj.
"Cesta" je bila potrebna da bi se razotkrila srž ovdašnjih struktura, u ovom slučaju onih koji su glasovima građana došli u jedno predstavničko tijelo. Naravno, tko to shvaća. Ono je tako puka glasačka mašina koja diže ruke za sve prijedloge, tanašnog razmišljanja vlastitom glavom, povodljivog političkog stava, tu i tamo kojeg nenamještenog pitanja koje se ubrzo pretvara u povlađivanje vlasti jer, ipak, dobije se neko mjesto u odboru, dođe koja kuna za tvoju udrugu, zajednicu, i tako..Najveći broj njih treba vođu koji će im "objasniti" sve, a oni će onda tako naučeno izrecitirati, dignuti ruke i krenuti nakon sjednice, na "rundu" u birtiju, odakle će s terase promatrati dugorešku svakodnevicu i puninu života.
Lako će se zamisliti nad ovim riječima, pa možda padne kakva blistava ideja i za tužbu, ali, ne dao Bog da se pristojba za tužbu mora platiti vlastitim novcem. Pitat će se tajnicu, a ako bi moglo iz gradske blagajne, bilo bi super.
Vjerojatno niti jedan vijećnik neće, nakon što ponište svoju odluku iz svibnja i donesu novu, suprotnu, postaviti pitanje odgovornosti. -Ma, tko nas to tako zašprehava i gura Grad u neodgovornost, razbacujući se forama sve ovo vrijeme?Čiji smo mi to taoci? Ili, gdje nam je pamet bila?
Neće vijećnici, hoće Radio Mrežnica.
I za kraj…što je to ljubav i briga za grad?
Ljubav i briga za grad u kojem živimo potvrđuje se, na primjer, redovitim plaćanjem gradskih dažbina i komunalija, što je nekim vijećnicima u Dugoj Resi dosta strano. Ljubav i briga za grad mogli bi biti i odricanje od vijećničkih naknada, što je također vijećnicima strano. Ljubav i briga za grad lišeni su sitnih i manje sitnih, "jalnuških" podmetanja onima koji su uspješni, koji rade i stvaraju u tom tvom gradu, te ciljanih promjena gradskih odluka kako bi se baš takvima napakostilo. Ljubav i briga za grad lišeni su sebičnih želja "već se vidim kao gradonačelnik/ca i sve ću napraviti da se to ostvari pa ću čkomiti i čekati novi koalicijski dogovor". No, što će biti kad koalicijski partner promijeni stranu, a gle čuda, baš i jest?
Ljubav i briga za grad nisu javno pozivanje na nepoštivanje zakona zemlje, i to s govornice gradskog vijeća. Ljubav i briga za grad nisu odmahivanje rukom na volju građana iz 2011.g. kad su jasno i glasno rekli "NE" trovačima, a neki tadašnje-sadašnji vijećnici/e, na to šutjeli i digli ruke za gradsku nagradu, podržavajući objašnjenje kako je"nagrada za investitore koji donose novce". To što se trovalo, koga briga?
Ljubav i briga za grad nisu namještena pitanja na "aktualcima" pa onda (samo)hvala o učinjenom, ali niti jeftina "olajavanja" nepoćudnih s te iste govornice koje im je večer prije, pametniji netko, "izbrifirao" i izabrao svoje "duboko grlo".
Ljubav i briga za grad nije niti šutnja i puko dizanje ruku na sjednicama vijeća. Ljubav i briga za grad nisu nepropisno parkiranje ispred Gradske vijećnice, u prolazu, jer se "nema" za plaćanje parkinga. Ljubav i briga za grad nije rodbinsko zapošljavanje u gradskoj upravi, pa čak niti tzv. Mrsićevih volontera, ili pak kumsko u gradskim tvrtkama. Ljubav i briga za grad nije guranje svojih favorita koji naočigled svih građana ne pune proračun grada i lažu na vodi, kanalizaciji i komunalnoj naknadi godinama, kao i onih koji ne podmiruju zadane im obaveze, pa ih Grad na to mora tjerati ovrhama. A upravo su takvi zadnjih 15-ak godina favoriti za trošenje gradskog novca, dok takve šanse ni približno ne mogu dobiti oni koji u dan plaćaju svoje obveze i pune proračun.
Ljubav i briga prema gradu nije uvođenje nameta onima koji djecu i mlade Duge Rese miču s ulice i pružaju im prostor za djelovanje, radeći pritom posao kojeg bi trebao raditi grad i njegove službe.
Ta ljubav prema gradu je osjećaj bliskosti: s gradom, njegovim stanovnicima, obrtnicima, poduzetnicima, siromašnima, bogatima, zdravima, bolesnima, mladima, djecom, umirovljenicima, obiteljima, s njegovim fasadama, ulicama, parkovima, rijekom. Briga za svoj grad ne može biti paravan za nepoštivanje zakona.
Briga za grad je kako olakšati put onima koji žele stvarno zapošljavati u tvom gradu i razvijati ga, kako imati sigurnije ulice za svakog, kako imati čišći zrak, najljepšu rijeku i kupališta, kako obiteljima olakšati svakodnevicu školovanja djece i na primjer, osigurati besplatne udžbenike, kako imati rascvjetaniji i uređeniji gradski trg, kako da učenici iz sjajne i u cijeloj zemlji po uspjesima prepoznate Donje škole dobiju pristojnu dvoranu za tjelesni, kako imati više nasmijanih stanovnika na ulicama koji će vratiti lahor života tom gradu. U Dugoj Resi svega toga već jako dugo nema. Lažu vas kad vam kažu da to nije tako. Lažu, po običaju.
Njima jest i bit će uvijek netko drugi kriv za sve: najčešće udba, radio, gospodarstvenici koji "vrše makinacije" za koje nema dokaza, tvrtka koja naplaćuje parking, otkačeni kulturnjaci koji provociraju plakatima, ljudi koji misle svojom glavom, treneri koji žicaju koju kunu da bi njihov uspješni pulen bio još bolji, bla bla, bla..Nikad neće biti krivi oni koji u ovom gradu već godinama sjede na vlasti.
Opet će vas tako "zašprehavati", ovog puta brzinom najbržeg interneta. Vaš je problem ako im dozvolite. Vrijeme je za revoluciju ljubavi i brige prema Dugoj Resi. Prepozna li netko taj poziv, počet će razmišljati drugačije već sad, a izmijenit će se sve za godinu dana. Ne prepozna li, nikome ništa. Ljudi vole slatkorječive ponavljače gradiva.I tada isto nema veze. Treba znati da vrijeme čini svoje, da godina može biti i više njih. Što ne učine birači, učinit će vrijeme jer ogoljuje stvari.
Vrijeme je otac istine, rekao je netko pametan.