Poskočice

Pjevušeći staru narodnu pjesmu ‘Kada poš’o mlad ja u Cetingrad’, zaista poš’o, ali ne na konju kao svi narodni junaci u pjesmama, već na 105 konjskih snaga svoje Brave. Povod – obilježavanje godišnjice stradanja Zrinskih i Frankopana, koji su bez glave ostali na zadnji travanjski dan 1671. u Bečkom Novom Mjestu, a Udruga hrvatskih političkih zatvorenika taj dan obilježava svoj dan.

Odabrali Cetingrad i njihovu gradinu jer tamo je davno svoju prvu povijesnu sjednicu održao Hrvatski Sabor. Svečanost je, kako je i red, započela Svetom misom pa polaganje vijenaca i na koncu prigodan program uz pjesmu i malo govorancija. Moja malenkost vezak je vezla najavljujući školski zbor i orkestar, mlade talentirane pjevače Glazbene škole Karlovac i govornike.

Prvo iznenađenje nastupilo je kad se na pozornici ukazalo prekrasno djevojče i pitalo gdje će ona stajati. Pomislio sam vjerojatno hostesa koja će uzvanike ponuditi s kruhom i domaćom rakijicom… A kad ona veli:
– Ivana, drago mi je. Vi ste onaj s Mrežn’ce, jel da?
– Priznajem, taj sam…
– E, ja sam profesorica glazbe u školi i vodim zbor i orkestar. Pa da upitam kada počinjemo?
Profesorica???!!! Blenuo sam k’o som u dekolte kojem nema prigovora. Uz to profesor’ca je imala usku bijelu haljinu, malo poviše iznad koljena, a tange su se nazirale još iz podnožja Cetingrada. Opa, maco… Uopće me ne čudi da su svi osmaši u zboru… Pa mi proleti misao kvarnom glavom: Pa zašto u moje đačko doba nije bilo ovakvih profesorica… U početku sam znao pobrati šamar, čupanje za kosu iznad uha, a kasnije produžne nastave i borba s matematikom, fizikom i ostalim predmetima, koje su nam predavale stroge učiteljice u dugačkim šosevima s frizurama a la Milka Planinc. I uspravi se ona u svoj svojoj mladosti i ljepoti ispred zbora koji gromko zapjeva: ‘Lijepa naša domovinoooo’!

Nakon prvotnog šoka od profesorice misice, sve je išlo uobičajno. Govornici nadahnuti, pjevači isto tako, i brzo se bližio kraj priče i poziv nazočnima na ‘open air’ domjenak podno starog grada Cetingrada. E, tu je malo zapelo. Šapnu mi organizator da obznanim uzvanicima jadnu sitnicu. A to je da tamo nema vecea, to jest ni kemijskog ni nikakvog pa valja sve obaviti tu dole u civilizaciji. A poskoci vrebaju svud oko starih zidina…
– Kako ću im to reći – malo se zbunih.
– Sroči nekako, jebaga ti. Snašćeš se ti…
Sročio ja ‘vako: Dame i gospodo, prije nego krenemo put Podcetina, samo mala obavijest. Gore nema onih čvorova za olakšanje pa organizator preporučuje da to obavite u Domu. Usput, nemojte to činiti u prirodi, nije baš ekološki, a i može vas iznenaditi i ovdašnji kućni ljubimac – poskok!

I bi tako. Na livadi podno povijesnog mjesta stolovi, klupe, odojak, luk, kruh, šljivovica, pivo, sokići i zvizdan koji je zagrijavao k’o usred srpnja. Čast poskocima, ali mjehuri brzo popustiše pa se piškilo iza kombija, iza kamena i iza rijetkih grmova. Sve dok jedna gospođa iz Šibenika ne vrisnu:
– Isukrsta ti, vidila san ga! Pobiže za stinu! Poskok, ljudi! Bižmo otalen!
– Ma, muči Mare, ja se ne dižen dok ne rišin ova rebra i bevandu – protestirao je brko s šibenskom kapom i dobrim tekom.
Srećom, poskoci više nisu imali volje nikog ‘čvaknut u gujscu’, kako to reče ovdašnji tamburaš, čiji su momci raspalili po Mesićevom repertoaru iz Australije, izazivajući oduševljenje sada već site i pripite ekipe.

Ja sam na putu doma zbrajao dojmove i zaključio: Kako se u Cetingradu sigurno ne pjeva pjesma Floyda ‘Another brick on the wall’ sa stihom ‘We don’t need no education’, pogotovo ne kad je glazbeni odgoj u pitanju. Da nije dobro uneređivati prirodu, pogotovo ako je dežurni ekolog – poskok. I da je ovaj prelijepi kraj još uvijek pun domoljubnog duha i na kraju sam čak povjerovao u istinitost stiha: ‘Još Hrvatska ni propala’ (dok u suživotu s poskocima živimo). Nekoga gricne poskok, a nekoga Uskok…