Povratak na mjesto …čina

Povratak na mjesto zločina. Čest je to naslov filmova, knjiga, poštapalica za bilo koju vrstu povratka na mjesto bilo kakvog događaja- dobrog ili lošeg. Pravi zločinci, zlotvori bilo kojoj vrste ,kažu, uvijek se vrate na mjesta svojih nedjela, bilo u lisičinama na rekonstrukciju događaja, ili kad sve prođe, pa traže nekakvu katarzu, iskupljenje, ili ,kako nas beletristika i stripovi desetljećima uče, da ih tamo nešto vuče, a lukavi istražitelji, baš tamo ih sačekaju i ščepaju.
Krajem travnja, draga mi ženska rukovodeća ekipa Ozlja, angažirala me da im vodim svečanu sjednicu Gradskog vijeća u povodu rođendana grada. Ovaj put , za razliku od prijašnjih proslava u Osnovnoj školi, sjednica i fešta prebačeni su u Stari grad na onoj veličanstvenoj stijeni iznad Kupe.
Sada potpuno razumijem Filipa Latinovitza, kao i one Proustove junake, koje je šalica kave iz bakine ruke asocirala na dvije stotine stranica sjećanja na djetinjstvo.
Kročio sam kroz onaj polukružni nadvoj, preko drvenog mosta, pa zakoračio u polumrak velike dvorane, noseći ispeglano odijelo preko ruke i fascikl s programom sjednice. Kao da me vremenski stroj katapultirao tridesetak godina unazad…
Da, u tu sam salu krajem osamdesetih ,pa sve do rata ulazio s bijelom košuljom i rezervnim hlačama , ako se u posluživanju gostiju nešto prolije po meni . Da, tu se zarađivalo u fušu, konobareći na svadbama. Stalni radnici Kata i Janko, angažirali bi trojicu, četvoricu dragovoljaca, koji bi od sumraka do zore hranili i napajali goste u onoj najudaljenijoj sali, do koje se nije moglo kolicima ,jer se spuštalo preko dva puta po tri stepenice, a tu samo pomaže „samarica“, dakle tegleći konji kako smo se sami nazvali. Sve se nosilo na rukama, a put do gosta bio je dug i neizvjestan, pun prepreka, poput plesnog podija koji je bio baš na putu do „Bangladeša“, kako sam ja krstio tu dvoranu, jer je bila prokleto daleko !?
Često su ruke bile opečene od vrućeg safta koji se znao preliti preko ovala, a košulja puna tragova vina ,piva, od „puljkanja“ iz čaša (pre)veselih gostiju. Međutim, po onoj milijun posto istinitoj “sve je lako kad si mlad“, bila je to pjesma od posla, pa kad bi „Iva i Coja“ ujutro pakirali opremu, a mi polako u auto ubacivali „poputinu“- paket mesa ,paket kolača, poneki put i kanistrić domaćeg vina, umor je bio zadnja stvar na koju smo mislili, a da sve bude baš kao pjesma, pobrinula se i Klara Schuman i klavir (novčanica od 100 DM), u đepu.
Ekipa je uglavnom igrala u sastavu – Mile Sokolić, Zlatko Petrić, Fap i Mika Štefanac. Prvu dvojicu svi znaju, Fap je u mirovini, a Mika hrani narod kotlovinom ,petkom na „Staroj krami“. Dream team, nema što. Mene, kojeg su životni puti odnijeli daleko od tacne i kotla, vratilo eto na „mjesto dobrog čina“…Trebalo mi je neko vrijeme da se vratim u stvarnost, ali miris kuhinje, naravnih sa šampinjonima i strme stepenice prema „Bangladešu“, tijekom cijele priredbe stanovale su u dijelu mog mozga. Baš, me preplavile emocije. Dvojake. One lijepe, s najljepšim sjećanjima, ali i one druge- čovječe, pa bilo je to u neka stvarno davna vremena. Mulj godina prekrio je cijelu jednu državu (Jugu), neki su otišli iz ove doline suza ( Janko),a nama živućima djeca završavaju fakultete, a neki imaju unučad koja će uskoro zvati na svadbu…!?
Slične emocije, ali druge vrste probudile su se kad sam kročio u dvoranu za tjelesni u školi na Turnju. Te, 2005. škola je slavila 100 godina rada, pa su pozvali nekadašnje učenike, da svatko na svoj način uveliča proslavu. Mene je zapala voditeljska palica, Zrinka Cvitešić izvela je jedan glumački set, a Štef Sabljarić , naravno spjevao stotinjak kitica školi i Turnju.
Kad sam kao splašeni balavac iz Vukmanića prvi put u petom razredu kročio u tu dvoranu, imao sam dojam da sam u Madison Squer Gardenu !? Prvi put sam ubacio pravu košarkašku loptu u pravi koš, s originalnom tablom, čovječe…Doma smo imali koš zabijen na krušku, s tablom od starih vrata sa svinjca, koš je bio obruč od manje bačve, a mrežica vreća od krumpira, rasporena na donjem dijelu!?
Na toj proslavi, osim emocija iz djetinjstva, prao me i ponos i to na najjače..Ne sanja li svatko da ga u nekadašnju školu u kojoj se borio za dvojke, trojke, i bojao se nastavnika jače nego roditelja , ne pozovu u ovakvoj prigodi, kao facu koja će uveličati proslavu…!? Ne trebaju mi medalje, priznanja, dovoljna nagrada je da me životni put nanese na takva mjesta, koja tako dobro djeluju na životni elan i sreću!
Još da mi se dočepati kasarne u Novom Sadu, da provjerim radi li mi i taj vremenski stroj koji me tako često u mislima vrati u susjedstvo Petrovaradinske tvrđave i osam tamburaša, koji mi uvijek sviraju samo probrane skladbe…