Poza 67
Dosjetiše se mudre glave da bi čovjek u ‘Rvackoj’ trebao raditi do 67 godina života pa tek onda biti pripušten u mirovinu!? Graja se digla, pomalo se larma, ali kako ni veće daće i nedaće nisu narod istjerale na ulice, neće ni ova mjera s ruba pameti.
Osobno, na penziju sam uvijek gledao kao na elementarnu nepogodu pa me to i nije nasekiralo, ali sjetivši se one poučne da nitko sebi ne živi niti sebi ne umire, žao mi onih koji bi rađe u mirovinu, nego Boga vidjeli… Istrošili se ljudi radeći fizičke poslove, izraubali leđa i kralješke, popustili živci i koncentracija onima koji su na kojekavim šalterima trpjeli živčane stranke, iskompleksirane šefove, stalne promjene nečega, pa im se penzija čini kao spas u zadnji čas, prije nego puknu po šavovima…
Krivo mi je što će se opet slatko nasmijati oni mlatimudani, koji su dohvatili fine mirovine u punoj radnoj snazi, po bilo kojem modelu. Oni će u penziji biti 67 godina, samo ako malo smanje rakiju i koji put odu pomjeriti tlak!? Kad oni tamo negdje u devedesetoj godini umru, već će im poštarov unuk koji nosi mirovine bit’ pred penzijom… Istina, nije ni njima lako. Kud sa sobom, kako ubiti dane… Već ponestaje parova u kladionicama, jer sve su već odigrali, a konobarice bježe na bolovanje onih dana kad su puni love od friške mirovine, koju dobivaju već dvadeset godina.
Očito da tu netko nekoga je.., pa kad je već i to u domeni seksa, zašto ne bi uveli novu pozu – ‘pozu 67’!? Budimo realni, u poznijim godinama malo koji par se odlučuje na te riskantne vratolomije iz one lektire Figure Veneris, naročito na razvikanu ‘pozu 69’, pa ‘ajmo onda malo poravnat’ udove, prilagodit’ ih dobu konzumenta pa ozakoniti tu pozu. Naravno, demokratičan kao i uvijek, dajem vam na volju da je sami osmislite. Crteži i skice – u inbox!
Ako Đole bude radio remix svog hita iz 70-tih, evo mu prijedlog za hrvatsku verziju teksta:
Računajte na glas
U ime svih nas iz šezdeset i neke
za zakletvu Fondu ja spjev’o sam stih,
ne spominjem prošlost ni cenzuse daleke
jer rođen sam mimo njih.
U nama je sudbina budućih dana
i neki se možda i plaše za nju,
kroz vene nam protiče krv uzburkana,
mi znamo zašto smo tu,
računajte na glas!
Sumnjaju neki da nosi nas pogrešan tok
jer radimo predugo, istek’o nam rok,
al’ negdje u nama je bitaka plam
i kažem vam što dobro znam:
računajte na glas!
I čemu ti pocrveniš kad netko ti pokloni mirovine ček,
čemu ti pocrveniš kad kaže ti da si u 67-moj tek,
ne brini, pred tobom stoji cijeli život, cijeli vijek, 67 ti je godina tek!
Moj dida i ja, kad će mirovinaaaaa, drugo vrijeme, ista sudbina!