Pozor! Ciljaj! Paaali!

Sjedi tako ćato (ne znam kako se to moderno zove) u svom toplom uredu u Glavnom stožeru i odmjerenim pokretima lista pristiglu poštu. Najprije se bavi otvaranjem raznobojnih koverti, a potom će pogledati što je stiglo emajlom. Lista tako Naputak o ukopima branitelja, pa važno podvlači ključne rečenice. Da ne bi nešto zajeb’o, pa će mu natporučnik izribati mozak na brifingu u ponedjeljak… A to je ono što najmanje želi, pogotovo sad kada mu je obećano novo, bolje radno mjesto.

Utaman, zazvoni telefon. Kud baš sad, kad je taman uronio u kompleksnosti i zamke Naputka – pomisli, lijeno pritisnuvši zeleni gumb na sivom Panasonicu.
– Dobro jutro, tajnik Udruge branitelja ‘te i te’, imamo ukop sutra, pa javljam da se dogovorimo oko protokola i detalja – izrecitira svoj uvod glas s druge strane žice.
– Slušajte, situacija se malo skompleksirala, znate, Predsjednik je naredio štednju, a imam i novi Naputak, pa bez žurbe i panike, molim. Idemo redom…
– Ali, rekli su nam da je sve k’o prije… – sa zlom slutnjom u glasu zbori još uvijek živući branitelj.
– Bez pritisaka, molim, ‘ajmo redom… Koliko je star pokojnik?
– Pedeset je napunio u rujnu…
– Jel’ se sam, ono, suicidom ubio ili je umro, prirodno, mislim?
– Umro je u bolnici, tumor, metastaze, znate, nije se dugo mučio.
– Ima li kakvih odlikovanja?
– Pa, ima, koliko ja znam, Spomenicu i… ima valjda nešto za Oluju…
– To svaka čistačica ima – primjeti ćato. No, dobro, gdje je pokop i koliko ljudi očekujete? – pita dalje aparatčik, sve provjeravajući po Naputku, pita li sve što treba.
– ‘Ajd, javit ću vam sve, kad se još čujem s udovicom. A zašto vam svi ti podaci trebaju? Čovjek je dragovoljac, pravi borac je bio, zaslužio je sve počasti – neupućeno frazira utučeni suborac.
– E, moj gospodine – važno će službenik, nije to moj hir, već nove mjere štednje. Evo kako ćemo: Doći će četiri vojnika, koji će ispaliti počasni plotun. I to jedan, ne tri kao prije. Vozač kampanjole nosit će ordenje, trubač će, prije nego počne trubiti, predati vijenac, a kad otrubi svoje, dat će zastavu rodbini. Ako ne budem imao četiri vojnika, pucat će i trubač, jebeš jedan hitac, neće mu sluh biti ugrožen, jel’ tako? Pet ljudi, pet dnevnica, par metaka, jebiga, kriza je, ne može se više i bolje… Uostalom, što je taj branitelj čekao toliko da ga bolest pojede… Mogao se, kao i većina drugih, sam riješiti, pa bi imao ukop po starom zakonu, malo bi još popravio statistiku suicida, a cijelo selo bi pričalo kako ga je ispratio vod vojske… Malo je zakasnio, jebiga. Nisam mu ja kriv. Misliš da će meni biti bolje? Možda do tada sve to ukinu, pa ću moći Svetom Petru bez brige koliko ću koštat’ domovinu u krizi…

Nakon ovog, izmišljenog scenarija, lako je nadodati još jedan, koji bi mogao, jednako tako, biti lako ostvariv. Pa, evo kako mašta služi još jednog živućeg branitelja:

Otvorim e-mail, kad ono poruka od druga mog iz JNA dana…
Send < Krle to Dacho>
Pa, gde si, bre, Dačo, mamicu ti lenju, šta se ne javljaš, burazeru, druže stari moj…
Lepo smo se dogovorili da se emajlišemo svako malo, a ti si mi tek zadnje čestit’o Vaskrs i otad ni pisma ni razglednice… Trebam te da mi realizuješ jedan oglas na tvoju radijostanicu i internetizovanu stranicu…
Čuo sam da je onaj vaš čika s debele obrve rešio da štedi na pokopima vaših Usta… ovaj, jebiga, branitelja, kako vi već pale borce zovete. Pa, evo, ja i moji drugari možemo da popravimo stvar. Ima tu nešto ‘belih orlova’, poneki preživeli ‘kninđa’ i još nekoliko momaka što su ‘trebili’ po Bosni, pa imamo firmu ‘Pogrebni vod d.o.o.’. Pos’o nam lepo ide, uortačili smo se s nekim trubačima, imamo dve babe narikače, ako treba i popa možemo da angažujemo, govore o pokojnicima piše nam jedan profesor filosofije u penziji – i pos’o cveta! Jedino nam je malo tesno tržište, a i konkurencija sve više nadire, pa želimo da proširimo biznis malo na zapad. I pala nam ova hajka oko sprovoda kod vas k’o sekira u med… Ipak smo mi ratovali skupa, kevu mu… Istina, svaki s jedne strane rova, ali kako reče ‘Dugme’ – Ima neka tajna veza. Ako smo mogli da pucamo spuštenih cevi, bojevom municijom, nije nam problem pucati za branitelje u vazduh manevarskim ćorcima, bre Dačo. Pa ti lepo stavi oglas, ovako nekako:
Počasni vod, članova po želji, vrši počasno pucanje na sprovodima. Mogućnost angažovanja orkestra ili samo trubača. Ako naručite više nastupa u jednom mestu, dodatni popust! Imamo vlastiti prevoz i dvadest vrsta različitih govora (opela). Plaćanje u svim važećim valutama. Primamo i kune. Zovite 00 381 54 54 23 34.
Šifra: Jebeš sprovod ako ne puca celi vod!

Što se mene osobno tiče, hvala na počastima. Pucanje ionako nikad nisam volio (osim čepa pjenušca), ordena nemam, bio sam tek običan ‘Jamar’. Trubači obično sfušaju taj ‘Mirozov’ da se i vrane razbježe od grozote. Molio bih nekoliko strofa pjesme ‘Stairway to heaven’ i ništa više. Znam da Kole zna to odsvirati, Ćurku paše tonalitet, a Raletov klarinet taman se uklapa u lirsko ozračje tog hita… Ako ne znaju, pustite snimku, nije bed… A zastavu pošaljite poštom, nemojte je slat faksom da se ne zgužva ili mailom da ne pogriješite adresu. Hvala unaprijed. Ako zapne s pjesmom, evo, nek’ se nađe:

Stairway to heaven

There’s a lady who’s sure all that glitters is gold
And she’s buying a stairway to heaven
When she gets there she knows, if the stores are all closed
With a word she can get what she came for
Ooh, ooh, and she’s buying a stairway to heaven

There’s a sign on the wall but she wants to be sure
‘Cause you know sometimes words have two meanings
In a tree by the brook, there’s a songbird who sings
Sometimes all of our thoughts are misgiven
Ooh, it makes me wonder
Ooh, it makes me wonder

There’s a feeling I get when I look to the west
And my spirit is crying for leaving
In my thoughts I have seen rings of smoke through the trees
And the voices of those who stand looking
and it makes me wonder
really makes me wonder…