Prdež

Imam blagi dojam da je svaka druga rečenica proteklog tjedna, izgovorena, napisana, komentirana, u bilo kojoj formi – završavala sa slovima ‘ež’.

Mladež je bila top tema. Zna se čija. Krstim mošt, pitaju za mladež. Doma, u selu, mladežiziraju više nego o deponiju na Babinoj gori ili o tome da više nemamo poštu, dućan, svoga župnika, igralište, možda uskoro ni doktora, ništa… Samo mladež. Čudim se kako nisu pitali baku mu Ružu je l’ joj koji put, dok je bio mali, iščupao luster ili zadavio kokoš koja nije bila u ratu. Ili, ako je bila, zašto nije kljucala četnike iz Loznice, nego im je bez srama i dalje nesla jaja… Znate na čiju baku mislim…

I tako mi je pozlilo od toga svega, da sam počeo sve rečenice završavati riječima koje završavaju na ‘ež’! Jeb-ež ga…. Pa, s podužim spiskom u ruci, krenem na plac kupit ribež. Gledam što ima, slaba ponuda, a prodavači sve sama starež. Ako je netko i mlađe, sve nepouzdano, neobrijano, obična klatež. Sviđao mi se jedan ribež, naoko oštar, boje bež. Ali, veli mi prodavač, inače iz Hercegovine, dobro, nije važno, navija još uvijek za Velež. Veli da je to sve na placu na rosu prdež. Šverca ‘ko stigne, teško je kupit pravu robu da porijeklo nije obična mutež. Zbori on tako, češkajući veliki crni madež. Malo nervozno je prolazio rukom kroz kosu, koja je štrčala u zrak, kao da nije muškarac, nego jež. Pitam ga jel ga uhvatio svrbež? Ma nije svrbež, gospo’n, nego trulež! Znate, ono, ‘nešto je trulo u državi Danskoj’… E, nek’ je trulo, al’ ja bi najradije u Dansku bjež…

Dosadio mi je ovaj naš beskrajni ludež. Život ne vrijedi ništa, sve je pičkin dim ili, još gore, običan prdež. Ako nisi odabrani i blagoslovljeni stalež… Kome je normalan svakodnevni, permanentni mutež… Bježi odavde, u brzom ritmu, kao drmež. Ako ne zbrišeš, kad-tad ćeš postati običan živčani gladež. A vlast će za tebe baš zaboljeti padež. Oni će i dalje pričati svoje, mutiti i muljati, a nedjeljom i blagdanom slikat’ se u crkvi i skrušeno gledat’ u kalež.

Pa u naumu svom budi odlučan i oštar kao najoštriji bodež. Da te ne bi zatekla sveopća otimačina i ‘palež’. A vidiš kakvo je vrijeme – kud prođe ta mladež, ostaju smrad, čađa i garež.

Idem se sad s djecom malo igrat’ – na lastež.