‘Prelijepih sam godinu dana provela ovdje i, ostala ili ne ostala, uvijek ću pratiti Kelteks i navijati za njega protiv koga god da igra’

Srpska odbojkašica Milica Milunović došla je u karlovački Kelteks u rujnu prošle godine i po prvi puta u svojoj karijeri zaigrala za neku inozemnu ekipu. Svi su je, kaže odlično prihvatili, a ona je uzvratila onako kako najbolje zna – na terenu. Osvojila je, prema službenoj statistici Hrvatskog odbojkaškog saveza, najviše poena u Superligi za karlovački klub, a uz Jelenu Grgić, imala je i najbolji postotak prijema servisa u ekipi. Odlukom da, unatoč visokoj temperaturi, zaigra u vrlo bitnoj domaćoj utakmici s Brdima i pripomogne osvajanju bodova vrijednih opstanka, ‘kupila’ je i publiku na tribinama pa joj je na nedavnoj svečanosti kluba u povodu završetka sezone uručen poseban poklon u ime navijača. 

Od djeteta s viškom energije do europskih i svjetskih prvenstava

Kada si i gdje napravila svoje prve odbojkaške korake?

Počela sam trenirati s nekih 12-13 godina u rodnom Kragujevcu. I tu sam provela dvije godine. Nakon toga sam, da tako kažem, malo odskočila od tih djevojaka s kojima sam trenirala i vidjela da sam spremna za neki korak dalje. I tada je stigao poziv iz Crvene zvezde i drugih jačih klubova iz Beograda i odlučila sam da se sa 14 godina preselim u Beograd, da tamo nastavim karijeru. Tamo sam kasnije upisala i srednju školu i fakultet i stvarno nekih osam prelijepih godina provela u Beogradu i u Crvenoj zvezdi. Eto, to je otprilike neki moj put.

Što je presudilo da se počneš baviti baš odbojkom?

Obitelj je utjecala na to da se krenem baviti sportom jer sam stvarno bila dijete s viškom energije. Blizu moje kuće ima igralište i tamo sam provodila vrijeme od jutra do mraka. Oni su htjeli da me usmjere na neki sport, ali nisam se mogla odlučiti koji bi to sport bio. Trenirala sam kratko tenis i nakon toga, uz cijelu obitelj, mogu reći da je možda glavni krivac starija sestra jer mi je preporučila da probam jedan odbojkaški trening. Otišla sam, svidjelo mi se i, eto, do dana današnjeg ostala u tom sportu.

Spomenula si igranje za Crvenu zvezdu, no, ako sam se dobro informirao, igrala si u najvišem rangu srpske ženske odbojke i za Partizan i Srem, a bila si i članica mlađih nacionalnih selekcija Srbije?

Tako je. Paralelno s klupskom karijerom, išle su i pionirska, kadetska i juniorska reprezentacija Srbije. Tu je bilo mnoštvo europskih prvenstava, dva svjetska, išla sam i na EYOF, to su Olimpijske igre mladih, balkanska prvenstva… Sve je to usputno pratilo klupsku karijeru i stvarno je jedno veliko iskustvo pored svega toga.

‘Odlučila sam napraviti neki korak naprijed i smatram da nisam pogriješila’

Kelteks ti je prvi angažman izvan Srbije?

Da, tako je, prvi. Zvuči to možda onako grubo – prvi inozemni angažman – ali ja to stvarno ne doživljavam tako. Jako mi je sve slično kao u Srbiji, tako da mi nije tako velika razlika.

Kako si se odlučila za dolazak u Karlovac i Kelteks?

Nakon toliko godina igranja u Srbiji odlučila sam napraviti, kako se kaže, neki korak naprijed i oprobam se u nekoj novoj sredini. Jer sam osjetila da je vrijeme za to, da sam spremna. Poklopile su se kockice, stigla je ponuda od Kelteksa, samo sam par dana razmislila i shvatila da bih se voljela oprobati u nečem novom. I smatram da nisam pogriješila jer sam prezadovoljna što sam tako odlučila i prezadovoljna cijelom sezonom.

Jesi li imala prije dolaska nekih saznanja o hrvatskoj Superligi?

Da budem iskrena, nisam toliko pratila. Ali, otkad sam došla, trudila sam se ubrzano upoznati ekipe i cijeli sustav, da vidim kako to funkcionira. Opet kažem, nisam ranije pratila, ali liga je izuzetno zanimljiva s puno preokreta.

‘Iskreno mi je žao, smatram da su ovaj klub, grad, Uprava, treneri i mi igračice zaslužili šesto mjesto’

Da, malo ćemo se osvrnuti na sezonu. Okončali ste je na sedmom mjestu ljestvice. Vodili ste praktički do završnice veliku borbu za opstanak, a na kraju ste umalo ušli u doigravanje za naslov prvaka. Kako si zadovoljna rezultatom ekipe, a i svojom igrom?

Uvijek ostaje žal što se do posljednjeg kola čekalo hoćemo li proći dalje ili ne. Iskreno mi je žao jer smatram da su ovaj klub, grad, cijela Uprava, treneri i mi igračice zaslužili to šesto mjesto i doigravanje. Mislim da bi to svima puno značilo, pogotovo nakon prošle sezone, u kojoj je bila borba za opstanak. Ali, eto, neke stvari su se izdogađale, izgubile smo par utakmica u kojima smo trebale prelomiti i pobijediti. Nadam se da će u narednim sezonama biti bolje.

Možeš li usporediti najviše rangove hrvatske i srpske ženske odbojke? Koje su razlike, ima li sličnosti?

Često me to pitaju. U Srbiji se natječe 12 ekipa, ovdje deset. Zbog toga smo ovdje nešto ranije završili sezonu. U načinu rada nema tu neke velike filozofije što se tiče odbojkaških treninga. Možda bih izdvojila da se u Srbiji malo više pozornosti posvećuje toj fizičkoj pripremi, kondicijskim treninzima. Ali, u biti je sve to isto, ne mogu reći da ima nekih drastičnih razlika.

Je li liga jako izjednačena kao kod nas?

Nekako je nezahvalno pričati o tome. Tek kad sam došla u Hrvatsku, shvatila sam koliko su ekipe izjednačene i koliko je svaka utakmica priča za sebe. Ni na jednu utakmicu ne ideš kao favorit, sve ekipe su borbene, svi se bore do posljednjeg poena i nisam to znala dok nisam došla i vidjela. Možda je za nijasnu srpska liga trenutno jača od hrvatske.

Od kad je ušao u najviši rang, Kelteks je najgledaniji klub Superlige na domaćem terenu. Kako ti se svidjela atmosfera u dvorani i je li ženska odbojka u Srbiji dobro praćena?

Eto, to sam zaboravila reći. To je velika razlika. Mislim da ovdje u Hrvatskoj trenutno više ljudi prati žensku odbojku i da više ljudi ima na tribinama. U Srbiji je to ispraćeno, ali više neke finalne utakmice i završnica doigravanja. Što se tiče osnovnog dijela natjecanja, nije toliko praćeno. Ali, što se tiče Karlovca, stvarno jedna prelijepa atmosfera na svakoj utakmici, drago mi je što je toliko ljudi dolazilo, što su nas bodrili i u trenucima kad smo gubili i kad to nije izgledalo kako treba. Ali, stvarno se vidi da ljudi ovdje vole odbojku, da rado dolaze na utakmice i podržavaju klub.

‘Živjela sam tri godine u Sremskoj Mitrovici, Karlovac me podsjeća na taj grad’

Dobro si se uklopila u ekipu kada si došla, cure su te brzo prihvatile…

Malo sam kasnije stigla, pripreme su počele u kolovozu, ja sam se ekipi priključila u rujnu, tako da je sve nekako bilo ubrzano. Ali, meni je bilo prelijepo i sve igračice, treneri, Uprava i stručni stožer, svi su me odlično prihvatili i hvala im još jednom na tome. Mislim da smo imali super povezanost.

Jesi li stigla upoznati grad?

Jesam. I grad mi se sviđa. U Srbiji sam živjela u Sremskoj Mitrovici tri godine, tamo sam igrala, i stalno pričam kako me Karlovac podsjeća na taj grad. Što god da ti zatreba, uvijek je tu netko da ti pomogne i to mi je prelijepo. Grad je super, sve je odlično.

Jesi li od obaveza uopće stigla ponekad izaći van?

Pa jesam. Od ponedjeljka do petka su treninzi, subotom je uglavnom utakmica, i onda mi je uvijek ostajala ta nedjelja da odmorim, malo prošetam, odem možda i do Zagreba ili ovdje po Karlovcu. Tako da, eto, slobodno vrijeme sam koristila malo i za to da upoznam gradove.

Kakvi su ti planovi za dalje?

Još uvijek je nezahvalno pričati o svemu tome. Najbitnije mi je da sam ispunila neka svoja očekivanja što se ove sezone tiče i baš zbog toga što mi je to bila prva inozemna sezona. Vidjela sam kako sve to izgleda. Opet kažem, što se tiče kolektivnog uspjeha, ostaje žal što nismo prošli u doigravanje. Što se tiče nekih narednih planova, sačekala bih još malo, dala vremena i vidjela u kojem pravcu će to ići. Ali, kako god bilo, ja sam prelijepih godinu dana provela ovdje i ostala ili ne ostala, uvijek ću pratiti Kelteks i navijati za njega protiv koga kod da igra.

O srpskoj i hrvatskoj odbojci, osobnim brojkama, planovima nakon igračke karijere

Bacio sam pogled na službenu statistiku Superlige… osvojila si ukupno najviše poena od svih igračica Kelteksa (215), a zajedno s Jelenom Grgić imaš najbolji postotak prijema servisa u ekipi (43%). Pretpostavljam  da si zadovoljna tim brojkama?

Da budem iskrena, i kad najbolje odigram utakmicu, uvijek analiziram i nađem što sam mogla bolje. Tako da se ne obazirem toliko na tu statistiku, nego više na svoj neki unutarnji osjećaj, jesam li zadovoljna ili nisam. Ali, svakako i te neke brojke vrijedi pogledati i izanalizirati što može bolje, a što ne. Te neke individualne stvari su, naravno, bitne, ali najbitniji je na kraju taj naš zajednički uspjeh ili neuspjeh. Ali, ovo ne bih nazvala neuspjehom, sreća je na kraju malo izostala, možda će biti neki drugi puta.

Zamolio bih te da prokomentiraš jednu temu o kojoj sam razgovarao s trenerom Goranom Zecom prije par godina, kada sam s njim radio intervju. Prema službenoj rang-listi CEV-a (Europske odbojkaške federacije op.a.) iz listopada prošle godine, Srbija je kod seniorki najbolja reprezentacija Europe, seniori su šesti. Hrvatske seniorke su 21., a seniori 22. na toj rang-listi. Srbija nije bogatija država od Hrvatske. Ulaže li više u odbojku, ima li bolji sustav rada ili su ovi rezultati isključivo posljedica većeg talenta?

Prvo, ta razlika u Srbiji između prvih seniorki i šestih seniora, mislim da je to problem koji je svuda zastupljen jer se odbojka generalno vodi kao neki ženski sport. I u Srbiji je trenutni problem što sve više dječaka ne želi trenirati odbojku, već rađe biraju nogomet, košarku, te neke više, da tako kažem, muške sportove. I mislim da će s godinama to biti sve veći problem. Jer neće biti tolika konkurencija, toliko dječaka, pa muška odbojka vjerojatno više neće biti na toj razini na kojoj je sada. A što se tiče usporedbe Hrvatske i Srbije, mislim da razni faktori tu utječu. U Srbiji se sigurno više ulaže u odbojku cjelokupno, a i Srbija je veća po broju stanovnika pa vjerojatno više djevojčica trenira odbojku, veća je konkurencija. Ali, ima sigurno i do talenta. Na primjer, Hrvatska je u nogometu osvajala druga i treća mjesta na svjetskim prvenstvima, a mi smo u nogometu ne znam koja reprezentacija na svijetu, nikako da nam krene u nogometu. Mislim da nema neke pretjerane filozofije, možda je razlog što u Srbiji ima više djevojčica i što se više ulaže u odbojku.

Vidiš li se u trenerskom poslu jednog dana kad završiš igračku karijeru?

Super pitanje. Kad god me pitaju čime bih se voljela baviti, ovo je moj odgovor. Ili bih voljela biti odbojkaški trener ili da radim nešto vezano uz djecu. Voljela bih se u tome oprobati, mislim da bih se u tome pronašla, iako znam da trenerima nije lako, to je jedan proces sazrijevanja i dodatnog učenja. I ne mora uvijek nužno značiti da će dobar igrač biti dobar trener. Baš bih voljela vidjeti kako bih se snašla, tako da, kad završim jednog dana odbojkašku karijeru, možda me put nanese u te vode.

(razgovarao: Gordan Tomičić)