Prijetvorba i PIVAtizacija – dan 2.

Nedjeljno osvježenje dobro je došlo pa se španciralo cijeli dan. Onako obiteljski, uglavnom. Umjesto kod punice, jelo se pod šatorima. A onda se iz ‘kasice prasice’ vadila ušteđevina, pa u luna park. Klinci su guštali, a roditelji okretali očima, poput onih sprava što lete i lebde, a dvadeset po dvadeset kuna lagano nestaje…

Navečer je dodatno ‘zafriškalo’, pa je gužva ispred Jelene Rozge bila najbolje grijanje. Ona je rozgala u dva seta, ali mnoštvo najmlađih jedva je dočekalo i kraj prvoga. Budući se Jele pojavila vrlo ‘knap’, baš ‘razmaženo’, kako joj hit kaže, i startala iza 22 sata, kad su klinci već posustajali, kao i ramena njihovih roditelja na kojima su sjedili i ciktali ponosnoj nositeljici ‘bižuterije’. U onom zlatnom haljetku i tate su imali što vidjeti! I sam, kao roditelj u pratnji, škicao sam i pratio rad nogu Jeleninih, iako sam dosta teško podnosio kriku i kreštanje između pjesama… A opće je poznato da smo mi muškarci osjetljivi na žensku viku, galamu i larmu… I tako dok nam Rozga nije napunila obje polutke mozga i dala signal da joj je vrijeme za pauzu, izdržali smo u raspjevanoj gomili.

Lagana šetnja do Pivovarinog šatora, a kad tamo kreštanje, ali ovaj puta u muškoj verziji… Goran Kos – momak koji je pobijedio u onom 060 showu, pjevao je uživo hitove koje ionako pjevaju svi gažeri na ŠRC-u svake godine. A to je činio jako neuvjerljivo i vokalno tanko. Tako su ga ocijenile i domaće muzičarske snage, a netko je parafrazirao onu poznatu: Ne’š ti od pevanja leba da se najedeš… Kako je mlađahna mu kolegica Kim Verson dan ranije oduševila sve svojim moćnim vokalom, ispalo je da je ona mali ‘tić – veliki krič – a on sve samo ne uhu ugodni kos, već nakostrušeni gavran, da se izrazim do kraja ornitološki… Također mi nije jasno zašto je došao s imageom ‘babe vračare’? Izgledao je, s onom maramom preko glave i tamnim naočalima, u najmanju ruku kao nezakonit sin Jure Stublića, koji se tako umotava u šareni rubac još od razračunavanja s ‘drugom beogradskim’, tamo ranih devedesetih… Čekamo još Jambrošića i Mišića pa da vidimo jesu li te ‘instant zvjezdice’ stvarno tek blaga kamilica ili ima tu štofa…

Malo o gastro ponudi. Ove godine nema prikolice s pomfritom, nema Bilanovića čije su žene na onom križanju staza vrijedno kuhale i pekle godinama. Čini se da su ih zadnje dvije kišne godine odvratile od selidbe s Jakuševca, gdje inače stoluju – u Karlovac. Ali smo zato dobili na internacionalizaciji ponude! Osvanuo je štand ‘Maharadža’. Tamo grupica iz prijateljske i nesvrstane Indije spravlja specijalitete sa svog potkontinenta. Nagodinu očekujemo Australce s odrescima od klokana…

A sinoć se pojavio i predstavnik Afrike – Antimon iz ‘Večernje škole’. On je bio gost – roštilj majstor kod ekipe koja peče i prodaje kebab. Antimon se slikao sa znatiželjnicima, pijuckao i usput okretao ćevape i pljeskavice na roštilju.
– Antimone, pazi da se ne zagaraš! – doviknuh mu u prolazu.
– Nema se brineš, koljega! Dođi na ćevapi – biće u sniženje cijene!
– Hvala, žurim! Evo, Rozga već vadi bižuteriju…

Danas je na rasporedu sasvim druga priča. Dozivat ćemo Štulisona, prskati pips, jesti čips i perece, naravno. A šta da radim dok lijepe žene prolaze kroz ŠRC, a klinček stoji pod oblokom… Doći i prisjetiti se Njegovog lika i djela, kroz tuđa grla. Naravno, ne suha…