Prijetvorba i PIVAtizacija – dan 5.
‘Kralj’ je svoje odradio kraljevski. Tony Cetinski je, uz savršeno uigran band i prateće vokale, držao visoki tempo gotovo dva i pol sata. Naroda u izobilju, fešta posvuda, pa je srijeda okončana u ranim satima četvrtka. A sviralo se do 2 ujutro…
Kako se Dani Piva svake godine rade ispočetka, tj. zaboravljaju se nedostaci iz ranijih godina pa svaka nova metla ‘izmišlja toplu vodu’… Tako su se ugostitelji smješteni oko centralne pozornice žalili da je program na njoj kratak i da završetkom svirke, oko ponoći, oni gube goste i nema posla. Pa se odlučilo da se, nakon ‘glavnog jela’, posluži i ‘kasna večera’ u obliku lokalnih bandova. I tako se jedni pakiraju s bine, a drugi postavljaju ‘navrat nanos’. Mikrofon radi, monitori uključeni, ‘ajmo! Možda je krajnje vrijeme da se već jednom odluči tko i kako će raditi ovu feštu, pa da ne bude svake godine stihija i opća zbunjenost, koja manifestaciju čini vrlo neozbiljnom i punom javašluka i sudaranja egoizama, što umanjuje nivo ove (ipak) najveće fešte u ‘čaršiji’…
Plakati su potpuno netočni. Na službenim portalima još veći kaos. Program se mijenjao, izvođači su doletjeli padobranom, a ti ga ulovi pod koji je šator pao. Led displej vrti jedne te iste netočnosti iz večeri u večer. Ispada po onoj staroj: ‘Pisalo je i na plotu, pa su se neki zaletjeli…’. Pa što preostaje – plakat i led ekran čitaj, seljaka pitaj… Recimo, Zoran Mišić najavljen je zajedno s Tonijem u istoj rečenici, a ni slova da je on u stvari u Pivovarskom šatoru, istovremeno kad mu i mentor na centralnoj… Znam, cendram, ali svake godine isti javašluk pa nikome ništa. Na kraju ćemo imati sigurno najuspješnije Dane Piva dosad!? Kladim se u sto jelenskih rogova da će takav biti rezime manifestacije.
Za sada je najjača karika – vrijeme. Da smo takve atmosferske prilike izravno kod Vakule naručili, ne bi moglo bolje…
Sad malo još o programu… Vrlo je nespretno u šatorima u kojima se sjedi i jede, pomalo ćaska, imati glazbeni program u kojem svi pate. Bandovi koji sviraju popodne stišavaju do krajnje tišine. Sviraju tiše nego što to ekipa svira na sprovodima. Dečki, dajte malo tiše, direktor ima zdravicu… Majstore, stišaj to, ne možemo razgovarat’… Još zvoni ona legendarna molba Marka Marića, onomad prvog operativca fešte, kad se obratio Ratku Pogačiću: ‘Dečki, može li samo za oktavu tiše’!? Tako je bilo i jučer, dok se na binu nije popeo Zoran Mišić. Band je šaputao, a gosti su ćaskali… Momak od dva metra visine i izuzetno visoka i jaka glasa, rapalio je iz petnih žila. Pjer na miks pultu dao si je oduška i podigao potenciometre na radnu jačinu! Rokalo je i to žestoko… Najprije su poskakivale vilice i sitni inventar na stolovima, pa tanjuri, a nakon što je većina sjedeće publika pobjegla van iz šatora, imao sam dojam da i sam šator poskakuje pola metra u visinu… Zatekao sam na livadi do šatora jednog našeg estradnog managera i hrpu moderno odjevenih likova.
– Kaj, ne paše ovo rokijanje? – pitam.
– Ma, ubiše, čovječe.. Ovo su ti sve ‘paraziti’ koji žive od Pivovare, ono, agencije, event manageri, brand manageri, ‘ovo-ono’ manageri… Naravno, tu i ja spadam, priznajem – veli on i otpije gutljaj već toplog piva pa zajedno pođosmo do ‘WC-a’ – ispod slavnog hrasta, kojeg sam onomad nazvao ‘hrast pišnjak’. To je drvo otrpjelo sve koncentarcije urina i uspjelo narasti toliko, da mu grane više ne sežu do zemlje, pa više ne čini prirodni zaklon za ‘urinatore’. U međuvremenu je Mišić još dao gas pa smo se rastali vičući jedan drugome na uho uobičajne fraze…
Neka rokenrola, ali ne ide to uz buncek, zelje, janjetinu i ‘kravatizirane’ goste… I za kraj, da ne ureknem: Inspekcija niotkud… Pssst!