Prozor mora pasti

‘Udarila je kroz crijep, probila ploču i eksplodirala na podu. Bio je to jak prasak, mislio sam da je grom udario i vidio kako izlazi dim iz sobe. Kad sam ušao u sobu, od dima se ništa nije vidjelo’, priča vlasnik kuće Goran Božić iz Garešnice. Roditelji još u nevjerici gledaju u rupe i zapaljeni tepih među dječjim igračkama. Protugradna raketa uletjela je u sobu, u potkrovlju kuće.

Trogodišnjeg Matea samo su desetak minuta prije izvukli iz krevetića. ‘Možete pretpostaviti što bi se dogodilo da je dijete bilo ovdje’, kaže šokirani otac. Srećom, svi su bili na balkonu i promatrali grmljavinu. ‘Znam da kada je u sobi da se igra i da je na sigurnom, a onda se ovako nešto dogodi. Mogli smo danas plakati, ali hvala Bogu što ga je čuvao’, kaže uplakana majka Valentina Božić. Još uplašeni, Mateov su krevet premjestili u svoju spavaću sobu. Zatim…

Snažno nevrijeme pogodilo je mjesto Čantavir kod Subotice, a olujni vjetar, koji je čupao krovove i razbijao prozore, bio je previše za 10-godišnjeg dječaka s bolesnim srcem. Tijekom oluje, koja je u nedjelju navečer pogodila Čantavir, vjetar je puhao toliko jako da je razbacivao krovove kuća, čupao drveće, rušio dimnjake i razbijao prozore. Gotovo niti jedna kuća u naselju nije prošla neoštećena, a procjenjuje se da je ukupno oštećeno oko 1.000 objekata. Za vrijeme oluje stradao je desetogodišnji dječak s bolesnim srcem, koji je preminuo od straha i usplahirenosti za vrijeme nevremena. Visina materijalne štete još nije poznata, a Čantavir je obišao i predsjednik Skupštine Subotice Jene Maglai, koji je građanima obećao pomoć.

Oba ova događaja, koji su se zbili u razmaku od nekoliko dana, u meni su probudili sjećanje na doživljaj iz najranijeg djetinjstva. Mislim da je to i najdalji izlet moje memorije u prošlost. A zašto to pamtim, bit će vam jasnije kad pročitate što se malom uplakanom Damiru dogodilo tog sparnog ljetnog poslijepodneva ‘šezdeset i neke’…

Još sam tada bio sinko jedinac u oca i majke, koji su, zajedno s dedom i bakom, odjurili pokupiti sijeno s najudaljenije njive koju imamo, prije kiše – jer se od Babine gore već nebo opako zacrnjelo i čula se grmljavina. Stara seoska predaja kaže: ‘Kad od Tušlovća ide oblak, bit će slote (nevremena)!’ Dvije kobile – Beba i Vidra, jurile su koliko su ih noge nosile jer su se i same bojale grmljavine, ali kiša je bila brža. Moji su se sklonili kod rodbine u obližnjoj Knez Gorici, a ja sam ostao sam u kući. Triler koji je uslijedio kad sam se probudio, bio je sto puta gori od doživljaja onog balavca iz istiomenog filma.

Dakle, odrasli zaljučiše kako je sijeno važnije od balavca koji spava, pa me zaključaše i odjezdiše na Arapovac (ime njive). Probudio me grom, koji je raskolio staru jabuku iza sjenika. Otvorih uplašene oči i, naravno, udario u plač. Vani tutnji, puše, lijeva k’o iz kabla, ja uzalud plačem, dozivam svoje. Nakon nekog vremena shvatio sam da doma nema nikoga i da uzalud tulim i suze lijem. Grmljavina se nije stišavala, kiša je padala kao da slijedi biblijski potop, a ja sam se tresao od straha. Kako se ništa nije događalo, a mene je nekakva sila vukla van iz kuće, smišljao sam što dalje…

Odlučio sam pošto-poto izaći iz kuće i dokopati se kuće kume Ruže, koja je bila udaljena dvadesetak dugih metara. Trebalo je nekako izaći van pa sam skovao jedini ostvarivi plan, koji bi Tito nazvao: ‘Prozor mora pasti’! Ispod prozora je bila hrpa pijeska pa sam zaključio da se neću jako razbiti ako skočim tih metar i pol – dva. Odlučeno – ostvareno. Nekako sam otvorio prozor i u gaćama osvanuo na prozoru. Tada je tako jako zapuhalo da sam umalo tresnuo nazad u sobu, ali gubitak ravnoteže bio je na drugu stranu pa sam ‘sletio’ k’o vreća krumpira na pijesak. Bio sam mokar u sekundi. Ni plakati od muke nisam mogao. Poput davnog pretka Homo sapiensa, osovio sam se na kratke noge pa preko dvorišta u luku spasa – do kume Ruže.

Ona je, sva zbunjena, baš gledala kroz prozor i nije mogla vjerovati da jedan balavac izvodi takve vratolomije po tom nevremenu!? Istrčala je s kišobranom van pa pred mene.
– Jesi ti normalan?! – dreknula je na mene i pokupila me s dvorišta.
– Spašen sam – pomislih, a grom je opet udario negdje blizu.
Kuma tada još nije imala djece pa me, nakon što me još malo išpotala, psujući usput i moje, kako mogu dijete ostavit samo doma po takvom nevremenu, odlučila obući u nešto adekvatno. Da baš ne mašem pišilincem po cesti, kad se moji vrate, a oluja smiri.
– Jebiga, Damir, kaj ću ti obuć’, sve ti je veliko… Ah, evo, bit će ti dobre ove moje gaće, ne’š bar bit gol – veselo će kuma, oblačeći mi svoje čiste bijele gaće.
Meni je bilo potpuno svejedno, samo da se moji vrate doma pa ću i ja u svoje gaće.
Kad sad razmišljam o tome, kuma je dobro i prošla. Da se to desi današnjem klincu pa da priča ode u javnost, fasovala bi dobru porciju osude. Razapela bi je dječja pravobraniteljica, dežurni sociolozi, psiholozi, ‘Modra lasta’, ‘Smib’ i poneki ljubomorni pedofil. Dečku oblačiti ženske gaće – kakva perverzija!?

Ali, meni je ostala jedna druga fobija u ‘amanet’, a ne sklonost da oblačim najlonke i suknje, ako ste to (sram vas bilo!) pomislili. Naime, kad me jak vjetar iznenadi i zapuše, osjećam se neopisivo nelagodno. Prava fobija i strah. Kako za tu vrstu straha nisam čuo kako se zove i ima li takva pojava ime, ja sam je nazvao ‘Vindofobija’. U mom slučaju to je logična kovanica jer me strah uhvatio dok sam stajao na prozoru – pa kad se sklepaju te dvije akglosaksonske riječi: wind (vjetar) i window (prozor) – eto fobiji adekvatnog imena. Ovim putem pozivam sve koji takvo što osjećaju, da mi se jave, pa da osnujemo udrugu vindofobičara.

I da završim priču. Moji su se vratili mokri i ljuti jer nisu uspjeli spasiti sijeno, a još su ih dodatno živcirale usplahirene kobile, koje nisu slušale dedine komande, već su ‘surlale’ po svom. Ja sam ispao tek kolateralna žrtva. Još sam dobro i prošao, da ne dobijem po guzi, jer ‘ko je vidio po kiši ‘đikat krez okno’. S vremenom je to preraslo u pravu seosku legendu, zbog koje su me svi zadirkivali. Ja sam već tada zaključio da u ženskim gaćama nema ničeg lošeg…