Prva lova kod posljednjeg kralja
Prije koji tjedan otisnuli smo se na obiteljski izlet na obližnju nam Petrovu goru. Nakon vrhunskog ručka u Muljavi, koja se smjestila u podnožju ovog mitskog mjesta, valjalo je protegnuti noge do Svačićeva groba i skoro pa pokojnog spomenika na vrhu Petrovca.
Spomenik je ujedno i spomenik nemara i koječega, jer je zaista u gorem stanju nego jedinice Wermachta ’45 !?
Popeli smo se kroz nekakvu rupu u unutrašnjost nekad ponosa i vrhunskog rada Vojina Bakića, pa stepenicama prema vrhu, sve kako bi s visina razgledali područje prema Topuskom i prema našoj njivi s koje smo ga gledali kako sjaji u suton, prije nego su ga nepoznati počinitelji devastirali i očerupali sve što se u sekundarne sirovine prodati moglo.
Naša njiva Arapovac, smještena između Trebinje i Knez Gorice taman je nasuprot Petrovca i u ljetna popodneva spomenik je blještao kao kakav svjetionik, baš ponosno i suvereno…
Sad je ostalo tek nešto tih ploha, a i unutrašnjost je temeljito počupana.
Moj vremenski stroj, upalio se još nadomak Brezove Glave, pa sam ispričao svojima kako sam podno te gore zaradio svoje prve konobarske novce, davne 1981.
Nas nekolicinu maturanata (Milu Sokolića, Ivu Muića, Zlatka Petrića , Zlatka Holjevića i mene) angažirao je naš razredni kolega M.M. čiji otac je tada bio upravitelj Šumarije Vojnić, a te subote bila je zakazana proslava 40. obljetnice probijanja neprijateljskog obruča, uz narodni zbor na Biljegu.
Očekivalo se par tisuća, točnije iljada ljudi, a valja to naranit i napojit, govorio je M.M. kome je otac dao zadatak da angažira bar pet sposobnih dječaka, da u Muljavi poslužuju , uz odrasle konobare gladno i žedno mnoštvo.
On pitao, mi se organizirali i s Sokolićevim Fićom i mojom Simkom 1000 , koja mi je ostala od tada već pokojnog oca, uputili se na prvi radni zadatak, onako – za pravo!?
Kakva sjećanja i emocije gajim na taj dan ?
Kad sam izašao iz sadašnjeg auta, stali smo na isto mjesto- nadomak one ogromne nadstrešnice, koja je i onda bila u funkciji.
Sjećam se samo da su mi ruke otpale od silnih ovala mesa i salate koje smo nosili iz kuhinje lokala, preko makadama do klupa sa žednim i gladnim revolucionarima i štovateljima tih tekovina.
Odojak, kotlovina, salata, pivo Jupi, Polo, Kokta, luk, pa sve ispočetka…
Kad je sve završilo, hodočasnici se potrpali u autobuse, vuci sve to nazad na pranje i provjeri da nije što ostalo .
Nakon jedno pet sati opakog rada, sjeli smo u hladovinu Muljave, popili po hladno pivo i čekali prve dinare, nestrpljivo kao kad ti cura obeća doći na prvi spoj, a čini ti se da kasni i da se neće pojaviti!?
Nakon druge pive, ukaže se ćaća od M.M. onako važan s crvenom kravatom i pita:
Momci, kol’ko je bilo dogovoreno za vaš posao?
Mi zbunjeni, procijedimo, pa nismo o tome ni razgovarali…
E, dječaci moji, pošteno ste vi to odradili, mislio sam vam dati po 50 iljada, al’ evo svakome po stotka!
Izvadi bunt novaca iz torbice i svakome gurne u ruku novčanicu od 1000 dinara, koja je u prijevodu bila „sto iljada“ ili deset onih legendarnih „crvenki“!?
Koliko je to novaca bio govori podatak da je tada plaća bila oko 500 iljada !?
Nestvarno mi je djelovalo to bogatstvo u mojoj ruci, a i kolege su jednako bili šokirani.
Zahvalili se , pozdravili, pa put Karlovca…
Ne sjećam se tko je na parkiralištu rekao- e, ajmo stat negdje na piće, pa razmijenit te novce, meni moji neće vjerovat da sam toliko zaradio….Mislit će da sam ukral nekome!?
Tako i bi…Runda kod Duleta, pa u Krajini ,pa kod Karana…Pila se kapučina, jele palačinke, častile konobarice…Iva i ja smo stigli i na zabavu na Vukmaniću, pa je bilo i za na harmoniku Toni i Jandri, a još je pun džep love ostao.
Ubrzo smo maturirali ,pa svako na svoju stranu svijeta. Avantura na Petrovoj gori u stvari bila nam je baš prava matura i vatreno konobarsko krštenje.
Kad danas pogledam sebe, pa spomenik, ipak mi se čini da ja malo bolje izgledam!?
Što baš i nije teško…