Ptice umiru pjevajući

Neke ljudske sklonosti čovjek, vlasnik svog tijela, znači opipljivog i duhovnog bića, ispoljava već u ranoj mladosti, a neke čuče negdje između svijesti i podsvijesti desetljećima.
Tako sam ja zadnjih godina postao svjestan svoje fascinacije – ptičjim svijetom. Ne mislim tu na dosadne golubove koji seru po gredi i fasadi, pa ni na mnogobrojnu obitelj vrabaca koji bez pitanja već dugo obitava ispod krova i uživaju u skakutanju po dvorištu i „trenažnim letovima“ između bratove i naše kuće, već na ptice koje svojim pjevanjem ili pak fascinantnim letačkim sposobnostima i markantnim izgledom izazivaju strahopoštovanje.

Volio sam ja raspjevane ptičje orkestre slušati i prije, ali nisam to gledao ovim očima i slušao ovim ušima.
Najdalje u sjećanje dolaze mi riječi moje mame koja je znala govoriti da je jedna grlica tako tužno gukala na obližnjem stupu kad je naša starija sestra Verica sa samo 11 mjeseci umrla od meningitisa na početku šezdesetih godina prošlog vijeka.
Urezalo mi se u pamćenje i hukanje sove koja je zloslutno najavljivala loš ishod našem ocu dok je ležao nepokretan na Rebru, nakon prometne nesreće. Kad je tužna vijest došla, sova se premjestila nekud, tog je proljeća više nisam čuo.

Vjerujem da znate otkud naslov knjige i tv – serije „Ptice umiru pjevajući…“Ako ne- gugl zna, ali ni to nije za ljude slabijih živaca i osobe mlađe od 15 godina !?

Od ljepših doživljaja svakako moram spomenuti nevjerojatno ugođen orkestar ptica pjevica na obroncima Fruške gore koje su me držale budnim na straži u onoj najgoroj smjeni od 4 do 6 ujutro. Bilo je to „Izdvojeno komandno mesto“ gdje smo stražarili i gubili dane, ali meni je to bila uživancija na najjače- ne moraš se svaki dan brijati, proljeće te ’82. bilo je neodoljivo, k tome sam na toj lokaciji dočekao da Dinamo postane prvak, pa kud ćeš bolje…!?
U sve se uklopilo i to „Fruškogorsko jato“ koje je ranom zorom raspalilo takvu glasovnu rapsodiju, da sam se u onim prašnjavim čizmama i šljemom pored uzglavlja osjećao kao gledatelj Bečke filharmonije u počasnoj loži !
Pojma nisam imao tko tu sve muzicira, ali da je to bila simfonija – bila je!
Znalo se dogoditi da prođe i sat vremena preko moje smjene, pa bih tek onda išao probuditi Žežova iz Kumanovo ili Kocića od Niš, kako su to oni izgovarali, da me zamijeni.
Nisu oni imali ništa protiv, ali im je bilo malo sumnjivo da sam baš slušao ptice !?
Desetar je sumnjao da mi se na stražarsko mjesto prikrala kakva mlada ciganka iz obližnje čerge, ali na žalost nije. Istina, mojom su glavom marširale neke druge djevojke, tada udaljene 400 i više kilometara zapadno.
Uz taj orkestar bolji od onog Janike Balaša, kojeg sam imao prilike slušati s jednog drugog stražarskog mjesta na Petrovaradinu, sve je izgledalo lakše i ljepše po mene – starog vojaka koji broji još 150 dana do doma. Netko bi ujutro povikao ono vojničko – Sitnooooo, pa tako rastjerao moj orkestar!?

Ovih me dana fascinira jedna obitelj kosova. On i ona, skakuću po friško pokošenoj travi na vrtu i traže doručak ili ručak. Koliko sam vidio gospon kos je aktivniji i svoje obroke dijeli s gospođom koja važno sjedi na ogradi, a kad oboje „načokaju“ dovoljno hrane odlete u šikaru gdje im je najvjerojatnije gnijezdo s podmlatkom. Nisam išao tražiti tu njihovu stambenu jedinicu, ali mislim da je i manja od onih Bačićevih 18 kvadrata. Ili 26 za par. Kad počnu s pjesmom, toliko su ugođenih glasova da nema valjanog dueta s estrade za usporedbu! Rapsodija u crnom sa žutim kljunovima!

Sokolovi, škanjci, orlovi – gospodari visina, nisu pjevači, ali oni su „direktori svemira“. Vrsni lovci, elegantni zrakoplovci i bića vrijedna divljenja.
I te krilate životinje nekako su mi pod kožu ušle u kasnijoj fazi života.
Vjerojatno to ima veze s tim što sam i ja tada sve više postajao –„ bjeloglavi sup“!?

Uostalom cijeli život ustajem u cik zore, pa se mogu smatrati dijelom jata iz legendarne – Orlovi rano lete!
Idem načas zaviriti s terase kako teče proba mog „ Big bird orchestra“…