Rahmetli šerif

Umro je poznati glumac Dennis Weaver. Sklopio je oči, zauvijek, u 81. godini života, nakon borbe s opakom i zloćudnom bolesti. Za mlađe i neupućene, taj simpatični, visoki brko utjelovio je ulogu šerifa Mc Clauda u seriji “Šerif iz New Yorka”. Pet je sezona taj čuvar zakona na konju, u autu, pješice, helikopterom i na sve druge mile načine lovio ološ i kojekakvu bagru po “Velikoj jabuci”. Uz malo muke i zapleta pravda bi uvijek pobijedila pa smo umjesto obaveznih “kauboja i indijanaca, nijemaca i partizana”, često posezali za dedinim šeširima pa glumili potjere a la “Šerif iz Nevjorka” (tako je tu seriju nazivao moj već spomenuti deda). A taj šerif je moje sestrične i mene skoro došao glave. Ne pretjerujem, tako mi … kaj ja znam čega. Evo kako se odvijala drama jedne vlažne ljetne večeri prije trideset i nešto godina …

Kao i svakog ljeta, kuća je bila puna mojih sestrični iz Zagreba i Karlovca. Srijedom se nestrpljivo čekao “šerif” na jedinom programu RTZ-a. Poslijepodne se naoblačilo, a brzo je i zagrmjelo. Selom su brujali traktori kojima su vrijedni suseljani vozili sijeno pokupljeno prije kiše. Pljusak je potrajao sve do mraka, a onda se sve smirilo. Po bakinom naputku struju smo isključili jer gromovi su već zabilježili stanovite pogotke u zadnje vrijeme. Umorna odrasla čeljad s prvim se mrakom pokupila na spavanje, a mi smo čekali 21.15 h kada će šerif krenuti u svoj ovotjedni pohod.

Kako ne bi uzbuđivali nikog, sklopka je bila uključena, ali TV prijamnik ne. I onda smo, zavjerenički tiho, uključili RIZ-ov TV i zauzeli mjesta u mračnoj kuhinji. Vani je tek nešto malo puhalo pa nismo obraćali pažnju na crni oblak koji se nenajavljeno približavao našoj maloj TV zajednici … Serija je počela,č ips je krckao u ustima, smijuljili smo se i uglavnom dobro zabavljali …

I taman kad je šerif uperio cijev svog “magnuma” u nekakvu “lopinu”, opalilo je po nama … Ratnom terminologijom rečeno, ničim izazvano nebo raspalilo je projektilom tipa grom, i to upravo u našu kuću! Buuuuuum!!! U istoj sekundi televizor se “zapušio”, a na sredini ekrana sjala je bijela točka koja se polako gasila … Nas je eliktricitet pobacao po podu, a struje je bespovratno nestalo …

Iz šoka nas je probudila mama, koja je s baterijom uletjela u prostoriju i na brzinu nas pobrojala (kao piliće) i uzdahnula:
– Fala Bogu, svi ste na broju, živi i zdravi!
Kiša koja je padala k´o iz kabla curila je po sobama, jer je krov doslovce poskočio pa smo do jutra pomagali u saniranju štete. A sve je kriv taj šerif … Da je ranije ulovio onu bandu, mi bismo spavali i možda bi grom odabrao neki drugi cilj!

Uostalom, što se točno dogodilo: Iza JNA manevra “Sloboda 71” ostalo je posvuda telefonskih žica pa je i moja mama dovukla doma “parsto metara” te žice. Na njoj je sušila rublje po vani, ali je i jedan dio razvukla po tavanu, u slučaju kišnih dana. E, ta je žica na tavanu bila vrlo maštovito učvršćena. Jedan kraj je bio svezan za “štender”- mjesto ulaska el. struje u kuću, a drugi za TV antenu. Lukavo, zar ne? I kad je grom prepoznao poziv, raspalio je u “štender”, spržio žicu sa svim rubljem (uključujući majicu s Pikom Bodljićem, meni najdražu) i dalje preko antene do stabilizatora. Kraj priče znate …

I zanimljivo, iduće srijede namjeravali smo gledati “Šerifa” kod susjeda. Nama se ipak nije zamjerio, baš tako jako.
– Kud bi vi dica? – s vrata pita susjeda.
– Ako možemo, kod vas gledat´ seriju …
– A ne! Nisam luda “puščat” vas unutra pa da i moju “ižu” strefi grom! Moj krov je nov, ´ajte nekud kadi ni šteta … A i slika mi nešto “titra” … Ajde Bok!

Ride on cowboy – po vječnim lovištima i čuvaj se gromova. Sto mu gromova!