Retromanija

U tjednu kad je Hrvatska uplesala u EU, ja sam odšepao i škrgutavih zuba, s tlakom da bi ga jedva preskočila Blanka Vlašić, stigao u Topusko na 14 mjeseci čekanu, ponajprije tjelesnu, ali i duhovnu obnovu.

Naime, cijeli dan, od podneva tog 30. lipnja, Kina i ja smo Hrvatsku, koja je bila vidno uplašena, uvodili u novu životnu zajednicu. Najprije uz blagoslov Svetoga Ilije u Lipniku pa potom i nadomak kućnog praga Unije u Jurovskom Brodu. Sviralo se ‘na žgance’, pjevala je klapa ‘Carolo’, tamburali ‘Sokoli’, svirale himne svih država Unije, nosili se transparenti i zastave, sve u slavu Lijepe naše, najmlađe snahe u toj brojnoj obitelji.

Kad smo curetak uputili u pravcu Metlike, ja sam odjurio na Švarču, gdje je valjalo začiniti malonogometni turnir svirkom i vođenjem ceremonijala dodjele nagrada najboljima. Kako je to jedan od tunira na kojima se obavezno pjeva ‘Nemoj ići lijevo na križanju staze’, tako smo i udarali u žice. Orila se ‘Lijepa li si’ jedno tri puta, ali i ‘Moja domovina’, ‘Prijatelji’, ‘Morska vila’ i ostale prkosnice silama zla s istoka i silama kojih se bojimo sa zapada… Potrajala ta borba do 2 izjutra, kada smo se, kao građani EU, uputili u one svoje iste krevete kao i sve dane prije. Na žalost, moj boravak u krevetu potrajao je samo tri sata, jer valjalo je uzeti putnu torbu pa busom na Banovinu, u mjesto gdje su ban Jelačić, a pogotovo banica mu Sofija, provodili dobar dio svojih života, o čemu i danas svjedoče brojni spomenici i izvori čiste i bistre vode.

Kao što rekoh, u takvom ‘roh bau’ stanju, premoren i neispavan, stao pred doktora, koji mi je imao propisati terapiju. Sve nekako, ali tlak je bio izdajica organizma mog. Uh, Damire – stosedamdeset sa stodeset – pa vi ste u predinfarktnom stanju!? Skida on stetoskop s vrata pa me presluša k’o Severinin album. Ja ga uvjeravam da je to posljedica napornog lipnja, u kojem sam uspio tek jedan dan biti baš slobodan – slobodan, a kad se naspavam, iskupam, recimo u srijedu, bit će to 140/90, a ako ‘oće, možemo se kladit’ u ćevape ili nešto. Može, kaže on, lijekove ne prepisujem, mjeri tlak svaki dan, a u srijedu ujutro provjeravamo tko plaća ćevape.

Ima ona bosanska izreka ‘Znam ja nas, jeb’o ti nas’. Pa je tako bilo i s mojim tlakom. U srijedu ujutro, uz sestru, koju nisam smio gledati predugo, jer bi se dizala razina svega pa i pritiska, izmjerio meni mlađahni dotur (rodom iz Zadra) tlakove. Prvi put, gle vraga, 140/90!? ‘Ajmo provjerit’, veli momak s Kalelarge, a ono opet isto. Likar će sestru i mene sutra počastit’ ćevapima, ali ja moram obećat’ da ću malo usporiti tempo, jer ovo bi ubilo i mlađeg muškardina, di neće ovakovog polustoljetnog karonju ka ća san ja!

A Topusko, kao da je srpanj ’87. I pripreme za Univerzijadu. Koliko je toga ostalo na razini sada već dugo pokojne zajednice, u kojoj se sindikalno kupalo u tim i drugim toplicama, obilazilo Spomen dom ZAVNOH-a, išlo na Petrovu Goru pogledati zemunice i bolnicu i na kraju pojelo pola stada janjadi i nekoliko gredica luka i paradajza, nazdravilo Banatskim rizlingom ili Rubinovim vinjakom, pa u autobus uz pjesmu kućama, a sutradan opet u nove samoupravljačke poduhvate, koji čuvaju bratstvo i jedinstvo, kao najsvjetliju tekovinu svih naši borbi! Birtije, koje su tada radile pa preživjele razaranja devedesetih, jednostavno su po itinereru ostale u tim godinama, kada je Partija započela seriju svojih sudbonosnih povijesno & istorijskih sjednica i kongresa. Na oronulim terasama limeni stolci i klimavi stolovi rđavih nogu, pepeljare s logotipom ‘Badela’ prije pretvorbe, šankovi s onim pretpotopnim dvostrukim sudoperima, karniše iz Trsta, zavjese iz Kladuše i još preživjeli natpisi ‘Čast svakome, veresija nikome’ i ‘Zabranjeno pjevanje i bučenje’. U jednom lokalu pronašao sam stari džuboks pa nisam odolio ‘upucati’ pjesme koje se me potpuno vratile u doba Milke Planinc, Hakije Pozderca i svemoćnog Babe Abdića: ‘Jabuke i vino’, ‘Lekar, pekar, apotekar’, ‘Moja prva ljubav’, ‘Kurvini sinovi’ i prekrasnu baladu ‘Idola’ – ‘Jedina, malena’. Sjeo, opustio se, nategnuo pivo iz flaše i samo čekao da se pokrene stara ‘Anker’ kasa, koja je sada stajala gurnuta u kutu šanka, isključena i puna prašine, ali služila je kao držač za omanju teglu s fikusom, dok je nova fiskalna ‘gazdarica’ služila Slavku za punjenje proračuna. Ah – retromanija. Da sam kakav gazda kakve putničke agencije, odmah bih u ponudu uvrstio retro izlete u Topusko. Još par sitnica i krasan užitak za sve Jugo, Hrvo, novovalne nostalgičare, koji bi da se sve zaustavi na ondašnjoj glazbenoj, filmskoj i svekolikoj drugoj potenciji. Usput, kažu da ljekovita voda, što tamo izvire, blagotvorno djeluje baš na te aktivnosti vezane za potenciju, libido i općenito za sve one sitnice koje život čine ljepšim.

Uz kocku na kolniku, oronule zgrade i kuće, te onaj debeli provinijski mir koji nastupa s prvim mrakom, još je jedna sitnica bila dovoljna da ovo mjesto proglasim ‘Europa free zonom’… Vraćajući se iz jedne poduže šetnje, zastao sam kod jedne brvnare, na kojoj se kočila svjetleća reklama za ‘Karlovačko’. A dobar dan mi poželi konobarica, obuvena u borosane, odjevena u pravi kelnerski plavo-bijeli kompletić i s dlakavim nogama! E, to je to! Živjele borosane, dole depilacija i ugnjetavanje nogu naših konobarica!