Rominjanje

Milena je sjedila pokraj prozora koji, kao u filmu, gleda u dvorište. Mlađa braća, a ima ih četvoro, naganjali su loptu, mlađe sestre glasno su se hihotale nečemu s mobitela, dok su otac i starija braća utovarivali staro željezo u kamion. Kao i svaka romska obitelj, imali su nekoliko pasa, koji su slobodno jurcali posvuda. Gledajući ih sve pomalo prljave, zamusane i raskuštrane, osjećala se kao uljez u toj kući. Dok su svi iz njihovog naselja školu napuštali uglavnom u petom, šestom, a najkasnije sedmom razredu, ona je bila odlična učenica. Pazila je na higijenu, lijepo se oblačila, a svoje kremice, šampone, regeneratore i dezodorane morala je sakrivati jer ih je otac nekoliko puta pobacao u smeće, uz psovke i galamu da neće on plaćati te njezine hirove i gluposti! ‘Nek bolje misli da se što prije uda, kao i sestre, koje su s petnajs’ godine, već imale decu!’

Kad im je rekla da bi ona u srednju školu, istukli su je remenom i zaprijetili s još batina, ako bude i dalje ‘pravila gluposti i namišljala svaštagod’… A ona bi tako rado u medicinske sestre, to joj se baš sviđa… Uživala je u serijama o doktorima i bolničarkama, tako su ‘cool’, uvijek u bijelom, a u bolnici tako čisto… Za bježanje u svoj svijet koristila je I-pod i slušalice, u kojima je, za razliku od mobitela njezinih ‘tamnoputih’ kolegica, koje se ‘odvaljivale na cajke’, bio repertoar koji izvode Justin Timberlake, Shakira, Lady Gaga i ostali teen idoli. Tu je spravu dobila za Prvu pričest, a laptop je dobila od starijeg brata, koji ga je zaplijenio od jednog dužnika, a on se ‘u to razume k’o pas u vagu’. Evo ti, sekice pa se igraj! On je sad u zatvoru, nekakva iznuda, kažu, iako Milena pojma nije imala o čemu se radi.

Na kraju sedmog razreda, kad je donijela knjižicu punu petica, otac je kroz mrki brk izustio:
– Milena, sve je to lepo i krasno. Ali nemoj da misliš da će mene neki zakoni da nateraju da ti vreme u školu gubiš! Idi u taj osmi razred, idi na taj maturalni putovanje, idi i na Krizmu, ‘Firmu’, kako se kaže… Onda lepo prelaziš u moju ‘firmu’. Ima posla da se primiš! I koji đavo misliš sa udaja!? Mali od kuma Raše već je pit’o jel pao dogovor! On već pet godine u školu ne ide, nego radi sa svoj ćaća na željezo i akomulatori. On će te ženi, samo ti reci o’š ovu jesen il’ na zimski raspust!

– Tata, nemoj me… Milena briznu u plač, ne mogavši od jecaja doći do zraka, kamoli riječi.

– Ima tata pravo! – nadoveže se majka. Koji samo inat teraš!? Škola pa škola pa te neke pesme na emgleski koji nik’o ne razumi, momci te ne interesuju, samo ti gluposti u glavu leže! Da nisi možda ona, kako se kaže, ‘lemzbijanka’, ha? Radi’će remen po golu guzu opet, vidim ja!

Milena je pokušala pobjeći u svoju sobu, a onako usput dobila je šamar posred lica – da se nauči ponašati, procijedio je otac, krenuvši prema špajzi po malo rakije, da se smiri. U grob će me otera ovo derle… O kako bi voljela da je Shakira pa da putuje svijetom, pjeva i pleše do mile volje. Uz Youtube i suze se brže suše. Na ekranu se ukaže kolumbijska pjevačica i Mileninu ranjenu dušu prožmu prvi taktovi omiljene joj ‘Gipsy’…

Jedina osoba koja joj je pružala bezrezervnu podršku bila je razrednica Ines. Često je morala opominjati razredne mangupe da ne dobacuju Mileni svakakve prostote, kao i kolegice koje su bile vrlo kivne na Milenine petice i pohvale, a još više na orijentalnu ljepotu koja je iz dana u dan bila sve očitija.
– Milena, kad se udaješ? Hi, hi, ha, ha… Pošto kila željeza? Da ti donesem sutra koji oluk? I tako iz dana u dan.
Kad se požalila razrednici da bi išla na Krizmu, a nitko joj ne želi biti kuma, Ines je obećala da će tu ulogu preuzeti ona! Samo da pita ravnatelja jel’ to prilično… Ovaj nije imao ništa protiv, štoviše, dovukao je u školu novinare, obavijestio sve manjinske čimbenike o spremnosti škole da izađe u susret svima bez obzira na… i bla, bla…

Oboružana mnoštvom gigabajta, koji su pokretali moćni moderni ‘tablet’, dar od kume, ‘sve pet’ svjedodžbom, hitala je na upis u Medicinsku školu. Njezini su popustili, jer su dvije mlađe sestre postupile ‘kako Bog zapovijeda’ i odlučile se udati te godine. Da ne ostanu ‘stare cure’ k’o Milena, a jedna je već bila i trudna. Ona mlađa, koja je po drugi put pala peti razred! Iduće su godine na red došla braća pa svadbi, trubača, veselja i sitne dječice nije nedostajalo, što je Mileni jako dobro došlo. Tek poneka psovka i opaska da će umreti, a momka probat’ neće, onako uz juhu, bilo je sve od ‘mobbinga’ i drila o udaji i rađanju. Ona je, pak, imala plan koji će svakako razbjesniti sve, a pogotovo oca. Upisati medicinu, postati doktorica i tako pobjeći u veliki grad, gdje će početi živjeti punim plućima. Kad im je to rekla, otac je gotovo prevrnuo stol od bijesa! Prevrnuo bi on, al’ bilo mu je žao masnog pečenja kojemu nije mogao odoljeti. Na ‘falkutet’ bi ‘Ciganjica’ išla – mumljao je punih usta i masne brade. Samo tebe tamo čekaju! Beži mi s oči, dok te nisam… Zastao je, problijedio i srušio se pod stol! Zovi hitnu! – povikala je Milena i, dok su se svi hvatali za glavu i besciljno tumarali kuhinjom, pružila prvu pomoć ocu, koji je očito imao srčani udar. Prisjetila se sve teorije i prakse, koju su učili, i mašila se posla. Masaža pa umjetno disanje, okretanje u pravi položaj, voda i oblozi. Vozilo hitne stiglo je za pola sata, zapravo u zadnji čas…

Kad je cijela obitelj, njih oko dvadesetoro, stigla u bolnicu, Milena je u bijeloj kuti bdjela pored očeva kreveta. On je izgledao nikad ‘modernije’ – sav povezan žicama, sondama, a aparati su bilježili svaki njegov treptaj na ekranima.
– Kako mu je, doktore? – zapita neko iz gomile.

– Sve je sad super! Stabilno je i operacija je prošla odlično. Ali, da Milena nije pomogla kod kuće, bojim se da bi sad bili kod pogrebnika na dogovoru! Spasila mu je život, udar je bio vrlo jak…

– Milena, srećo mamina! – poletiše joj svi u zagrljaj, tapšući je ponosno. Naša sestra, prava medicinska sestra, ako treba neka postane i doktorka, ushićeno poviče brat, kojeg su radi očeve bolesti nakratko pustili iz zatvora.

– Pazi, buraz, što si rek’o! – reče praktikantica, poravnavajući zgužvanu bluzu, zagonetno se smješeći.

Kad je otac prebrodio najgore, poželio je malo razonode u dugim bolničkim danima pa je zamolio Milenu da mu donese njegov ‘kas’tofon’ i kasete od Šabana, Harisa, Halida… Želja mu bi ispunjena, ali je Milena uzela svoj stari I-Pod pa ga napunila repertoarom po tatinom ‘ćeifu’. Kad mu je dala spravicu pa stavila slušalice, on je bio u većem strahu nego kad ide vizita…
– Kako se to pali? De se teraju pjesme napred? Kako se to premota na početak?

– Evo, tu je sve: ‘Play’ za napred i nema premotavanja… Sad ću ti ja udarit’ kratku obuku…

– Bogati, Milena, pa ja sam sad pravi ‘digitalizovani Cigo’! – uzviknu stari, nakon što mu je slušalicama potekla ‘Đelem, đelem’.

– Uživaj, tata, nek gvožđe i akomulatori pričekaju! Ej, da te pitam nešto – nježno će Milena, skidajući mu slušalice s glave, prekidajući Đinovića u njegovoj ‘I tebe sam sit kafano’ – O’š me pustit’ na fakultet u Zagreb? Medicinu bi studirala…

– Kako te, sine moj, ne bi ćaća pustio pa život si mi spasila, ‘ćeri moja! Ma, pusti’ću te ako oćeš u vasionu da letiš sa svemirski brod! Idi sad u školu i donesi još tih kaseta, super su!

Vani je kiša polako rominjala…