Rurality show
Hey, rurality people, why??? Takva pjesma ne postoji, ali mast tras as da je pjevuši svaki urbani političar, kandidat koji nije uspio.
E, baš ti je izlika… – često je zdvajala moja baka, kad bih ja nesuvislo i traljavo objašnjavao zašto je legla još jedna ‘kulja’ iz matematike ili zašto nisam kupio sodu bikarbonu, kako mi je ona rekla, nego kutiju tuzlanske soli. E, baš vam je, dragi moji urbani političari, izlika to s ruralnim glasačima, odnosno onima koji nisu shvatili što im to donosi ta urbana ekipa, kojoj je ipak bilo malo teško ‘zapaliti’ do njihovih blatnjavih dvorišta i pojasniti im malo čari socijaldemokracije i sve blagodati iste. Slali su noću ekipu koja je lijepila plakate, čiji je vijek trajanja bio kraći nego nastup naše klape na Eurosongu… Sve me podsjetilo nas onaj čuveni manevar iz ’71.. ‘Crveni’ i ‘Plavi’ pa udri po plakatima, čim se pojave, i ostaloj živoj i neživoj sili. Eh, ali ‘Plavi’ su opet zamazali cipele, podijelili upaljače, podsjetili tko je vjekovni neprijatelj, obećali ponešto i popili s ruralcima pokoju, a u bogatijim mjestima zadimio je i roštilj, krčkao se gulaš, žene su ‘svojoj vojsci’ donijele kolače i orahnjače. Urbani su za to vrijeme smišljali što im je sve bitno.
Ispalo je tako da je selo i ovaj put bilo nebitno, sve do prebrojavanja glasova. Odjednom je ta zamusana čeljad, koja ne zna što je Wi-Fi, surfanje, lajkanje, četanje, koji nemaju profil na fejsu, ispala kriva što su pobijedili oni drugi. Pjevao je onomad Bora Čorba nešto kao ‘Ej, nemački policajci, steram vam ga majci’. Tu valja ubaciti samo ruralci i evo reakcije poraženih. ‘Žika Živac dežurni je krivac, klinci kad banku obiju, Žika zaglavi robiju’. Ruralci – dežurni krivci za manjak glasova u kutijama što se u selima pune.
Živeći na selu, na području ‘od posebne državne skrbi’ (mo’š mislit’ skrbi), poznajem taj živalj jako dobro pa ću se drznut’ malo poučiti buduće poklisare da selo ne shvaćaju olako i paušalno, nešto kao Franjo Tahi i slični visokopozicionirani čimbenici. Najprije pitanje jednima i drugima, lijevima i desnima i šarenima: Zašto nitko nije došao niti u jedno selo, prigradsko naselje, pa održao sastanak, predavanje o legalizaciji? A ljudi o tom pojma nemaju. Magla svuda, magla oko nas… Resorna ministrica Mrak Taritaš samo je jednom na televiziji promucala, gotovo govoreći sebi u bradu, da ‘svi koji su bili u sustavu Obnove, ne moraju ići u proces legalizacije jer smatra se da su ti objekti legalno sagrađeni’. Ja, koji sam na izvoru informacija, tu činjenicu sam saznao u zadnji čas. Već sam krenuo po kredit od par desetaka tisuća kuna, arhitekt je već isukao instrumente! Stoj, ne mjeri! – povikao sam u telefon, jer ta informacija gđe Mrak Taritaš odagnala je mrak ispred mojih očiju i spasila me bespotrebnog troška. I to kakvog! Deru geodeti, deru arhitekti po kubiku, kao da kuća leži na izvorištu nafte… Ono El Al Vu kmaein ić… A dere i lokalna jedinica komunalnim doprinosima.
Dakle, to nije bilo bitno? Nek’ se interesiraju na stranicama ministarstva, je l’ da? Nek lajkaju… Na selu laju Garo ili Medo na lancu, jebalo vas lajkanje! A svi ste vi, čast iznimkama, bar u trećem koljenu seljaci, budimo pošteni… Sve dok vam selo smrdi, tako će vam i s glasovima biti, jer još je žilava populacija koja će uvijek glasat ‘za Franju’, ali novim generacijama možda bi se valjalo obratiti kao ravnopravnima onima na Korzu. Briga me, zaključite je l’ to bitno ili nije.
A da pamet ne smeta ni pobjednicima, vidjelo se s onim ‘Bananko performansom’. Bože… U taj čas u glavi mi je zazvonila pjesma Jappe Brodarića o onoj zanimljivoj životinji, čija omiljena poslastica je upravo banana. Proguglajte malo, da ne moram pisati baš sve, jer ako smo ruralci, nismo neandertalci! Zaključak: Još je nama i dobro, s kim imamo posla i tko su izabranici naroda našega. Maranatha!