Sezona kiselih krastavaca

Doslovno je po naslovu. Kod mene cijelo selo miriše na ocat, krastavce, kuhanu ciklu i ostale salatne adute u periodu kiša i snjegova. Osim tog posla, domaćini i domaćice bave se i žetvom ječma, pšenice, raži i zobi. Za razliku od razmaženih novinara kojima je ovo tobože “mort” sezona, eto, u polju uvijek se posla nađe.

Iako, negdje od devedesetih godina prošlog stoljeća, nema baš suše informacija i događaja. Za to se pobrinuše domaći i uvozni teroristi, učestali padovi zrakoplova i još koješta zanimljivoga i puku zgodnoga za pročitati, vidjeti, čuti. Sav ovaj uvod, u stvari, je konstatacija da je ljeto definitivno tu. U ljeti se bere ljetina, to svaki pučkoškolac zna. I sad ide onaj neizbježni uzdah srponostalgičara (bez čekića) – E to je nekad bilo puno ljepše i polaganije. Za ovu lamentaciju inspirirao me jedina preživjela vršalica u selu. Era kombajnizacije pomela je ove glomazne, ali korisne strojeve. Njemački naziv za ovo pretvaralo pšenice u zrno je “Dreš”, pa ga tako svi i zovu.

U mladosti svojoj, nasjedio sam se na drešu i uglavnom radio na poslovima rezanja špage sa snopova, a kasnije i malo složenije poslove tipa trpanje slame na hrpu. Tek kasnije sam počeo mlatiti praznu slamu … Kako se žetva i sve popratno moralo riješiti što brže, radilo se doslovno danju i noću, pod žaruljom javne rasvjete, ako nikako drugačije. Uz to što još i danas imam ožiljak od noža na palcu, kao žrtva borbe za kruh, taj posao me veselio iz nekoliko razloga.

Kao prvo, žetva je bila povod za načimanje šunke – prvi put nakon Uskrsa. Za tu se prigodu čuvalo bijelo vino, jer “domaći drajsan, crni direktor” jako tuče u glavu po srpanjskoj vrućini, a po slami se dalo fino povaljati s curama … Nakon mašinanja (vršenja) pšenice, slijedi sušenje pšenice na dvorištu, pa vijanje. E, to je radnja gdje se pšenica čisti od kojekakvog smeća. “Makina” s kojom se to radi zvala se “vejalka”. To je bila drvena kištra s grotlom, kotačima za pokretanje sita i zraka pomoću čega je smeće letjelo na jednu, a čista zlatna krušna “šen´ca” na drugu stranu. Taj posao smo brat i ja obožavali, iako je i to gnjavaža s puno prašine u očima.

Razlog je vrlo prozaičan. Na toj bakinoj mašini, čudu tehnike iz 19. stoljeća je pisalo ovako: “Braca Jouza Pičky Češka”! Kad se to pročita, ispadne fina prostota. Mo´š prostačit, a šamar ne popit´! U stvari, braća Jouza su napravili taj stroj u mjestu Pičky u Češkoj. Mi smo vrtjeli kotače, čitali to, smijuljili se, sve dok dedi nije bilo dosta pa nas potjerao u hlad …

Tako sada ta jedina vršalica, trula, sama i napuštena, čeka da Romi nabave vozilo kojim će je odvući na otpad, jednako tako naša vejalka čami, prašna i trošna u sjeniku. Od sveg se na njoj najbolje drži već opjevani natpis. Kao da prkosi vremenu i trendovima. Rekli bi zlobnici, da Pi… ovijek ostaje pi….ip.

I da udarim još misao za kraj. U Vukmaniću je do rata postojao Muzej, zbirka obitelji Ribar. Uz legendarni original – pismo Ive Lole Slobodi, bilo je tu nešto prastarih pušaka i kubura, malo uniformi, dokumenata i zavičajna zbirka. Tkalački stan, drmeno platno, nošnje, srpovi i druga pomagala kojima su naši preci rukovali. U ranu jesen ´91. došli su divlji i otjerali pitome. Osim redovnih aktivnosti – paleži, krađe, zastrašivanja, ni prvi predsjednik AVNOJ-a nije slavno završio. Bista dr. Ivana Ribara bačena je u obližnji bunar, a cjelokupna zbirka je odnešena u nepoznatom pravcu. Kome je to trebalo, ostat će vječna tajna … Zato bi, dok je još živa ona stara vršalica i ostala pomagala, valjalo napraviti novi muzej s takvim eksponatima. A kako su Japanci navalili s kojekakvim novotarijama, uskoro će napraviti novi “đepni” kombajn. Mali, ali efikasni. Stoga će, u budućem muzeju, biti mjesta i za stare glomazne “Zmajeve”. Sve prijedloge i sugestije za popunjavanje Muzeja pokojnih pomagala šaljite meni. A sad svi marš … na kupanje!