Da paradoks bude veći, to je drugi – prvi put je otkaz u ovoj tvornici dobila dok je bila trudna, prije više od 15 godina.
Vraćena je poslije na posao i bila jedna od najboljih radnica, koja je, iako oboljela od leukemije, u početku redovno odlazila na posao. Sve dok je mogla.
Kad više to nije bilo moguće, otišla je na bolovanje.
I dok se borila s ovom opakom bolešću, ponovo dobila otkaz.
Shrvala nas je bolest, ali još nas je više shrvao otkaz koji je moja supruga dobila u Pamučnoj industriji – kazao je za Radio Mrežnicu Anton Vranešić suprug 39-godišnje Ankice koja je u srpnju prošle godine oboljela od leukemije, a samo dan nakon što joj je presađena koštana srž dobila otkaz u Pamučnoj industriji.
– Neka se zna nepravda koju je doživjela tim otkazom. Shrvala nas je ta bolest, međutim više nas je shrvao taj otkaz koji je dobila. Pa, dobro, razumijem i firmu da je u krizi, da je u stečaju ali baš u tom trenutku kad joj je transplantirana koštana srž, 15-og je dobila otkaz, a 16-og joj je transplantirana koštana srž, međutim nismo joj smjeli to reći. Dođem kod nje u posjet, povraća tamo, jedva se drži na nogama, kako joj priopćiti to? Nikako, nismo joj priopćili jedno osam dana nakon što je došla kući, onda smo joj to priopćili – priča Vranešić.
Nakon izlaska iz bolnice Ankica još nije znala za otkaz, a Anton je doživio novi šok. Lijekove koji su joj bili prijeko potrebni više nije mogla dobiti preko recepata jer više nije bila zdravstveno osigurana. Samo zbog dobrih liječnika Anton je lijekove za svoju Ankicu dobivao na povjerenje
– 5-og je došla supruga kući, to je utorak bio, navečer sam išao kod doktorice u Generalski Stol po lijekove koje ona mora piti zbog samog zdravlja. Međutim, doktorica je to sve otkucala na kompjuter, ali nije mogla dobiti recept jer je to sve uredno bilo odjavljeno sa socijalnog, sve to tako fino funkcionira, kako bih rekao, pravna država, to je sve njoj napravljeno, ona za ništa još ne zna, uredno je dobila otkaz, uredno je odjavljena sa socijalnog, nema pravo na tablete koje mora trošiti. Hvala doktorici Zdenki Barešić koja zove tu magistricu Čunović, njoj isto hvala, pa ja te sve lijekove drugi dan dobivam na povjerenje, bez recepta, bez socijalnog, hvala im lijepo. Eto što se događa recimo što nas je isto tako pogodilo – kazao je Vranešić.
Dok je supruzi tajio da je ostala bez posla Anton je čak u nekoliko navrata urgirao kod, sad već bivšeg stečajnog upravitelja Šojata, da ju vrati na posao. No, razumijevanja, kaže nije bilo.
– Bio sam kod stečajnog upravitelja, gospodina Šojata, u par navrata sam ga i zvao. Lijepo sam ga zamolio da ju primi natrag na rad. Međutim, rekao mi je da su svi koji su bili na bolovanju dobili otkaz. Onda sam išao osobno kod njega, primio me isto tako za što mu zahvaljujem, zamolio sam ga da ju primi natrag, ipak je to jedan specifičan slučaj, znam da je kriza, ali kako njoj priopćiti da je dobila otkaz. Njegove su riječi bile “a nekako joj recite”. Možda je moralo tako biti zbog tog stečaja, ali vjerujem zbog ljudskosti i poštenja da bi se to ipak moglo povući taj otkaz da se vrati natrag. Zaslužila je to svojim radom – priča Vranešić.
Ispostavilo se i da Šojat nije govorio istinu kad je rekao da su otkaze dobili svi koji su bili na bolovanju.
– Slušam od kolegica supruginih da ima jedna ženska, neka mi oprosti, ništa protiv nje nemam i ne poznam ju, samo sam čuo za nju. Ona je na bolovanje išla i prije otkaza samih i to me je jedino pogodilo kod tog stečajnog upravitelja. Čak sam pred tri dana zvao gospođu koja radi u kadrovskoj i potvrdila mi je da je zaposlena ta gospođa, ali to mu neka bude na sram, gospodinu Šojatu, ako je to istina, a vjerujem da ta gospođa još uvijek radi, išla je po bolovanju i prije stečaja i sada se trenutno nalazi na bolovanju, evo to su mi kolegice od moje supruge rekle. Ona ne radi, a nije dobila otkaz, a on mi je rekao da su sve koje su bile na bolovanju dobile otkaz. Tu mu stvarno zamjeram i stvarno ga može biti sram da jednog običnog seljaka vara, nije mu to na čast – poručio je Vranešić.
Obitelj Vranešić je iz Generalskog Stola, imaju dvoje djece, odličnog studenta na FER-u i jednako tako dobru učenicu trećeg razreda karlovačke gimnazije.
Sve ih je Ankičina bolest zatekla nespremne, no kaže Anton, imaju vjeru da će ona bitku s ovom opakom bolesti ipak dobiti.
Prvi simptomi, prisjeća se, počeli su lani u srpnju.
– Prvi simptomi bolesti su se pojavili u sedmom mjesecu. Dobila je visoku temperaturu 39,4. Probali smo sa lijekovima, ali se nikako nije mogla skinuti. Morali smo kupovati dosta tih lijekova, alkohol i tako. Par dana smo se borili sa time, onda je išla u Opću bolnicu Švarča gdje ju je dobra doktorica Tutek odmah ostavila na liječenju. Dobila je upalu pluća od te temperature. Tri tjedna se tu liječila. Uspjeli su sanirati upalu pluća, ali još uvijek je kašljala, imala je jaki suhi kašalj i leukociti su joj jako niski ostali, pa je bilo sumnjivo doktorima. Vadili su joj tu koštanu srž, pa su našli te mijeloblasti. Onda su slali u Kliničko-bolnički centar Merkur na biopsiju gdje je otkrivena da je akutna mijeloična leukemija – kazao je Vranešić.
Njegova Ankica, kaže, bila je uvijek vrijedna, a u Pamučnoj među najboljim radnicama. Tako na početku bolesti čak nije otišla na bolovanje. Naprotiv, nakratko se i vratila na posao.
– U bilo koju smjenu dođite i pitajte… jedna od najboljih djelatnica je bila. Borila se s tom temperaturom u sedmom mjesecu. Mislim da je par dana prije kolektivnog godišnjeg, kad joj je malo pala temperatura, još je dva dana čak išla na noćnu, četvrtak i petak. Onda su ostali na kolektivnom, ali nije htjela na bolovanje, ali da ide ususret firmi koja joj je tako na kraju zahvalila, nije koristila bolovanje, nego je iskoristila kolektivni, tako da joj se vodi bolovanje od 16.8., a u biti to je još u sedmom mjesecu počelo – navodi Vranešić.
Vijest da je dobila otkaz primila je izuzetno teško, a Anton se nada da to neće ostaviti posljedice za njen daljnji oporavak.
– Osam dana smo čekali da joj to rečemo, nakon što je došla kući par dana donkekle joj je bilo bolje. Ja i kćerka smo se dogovorili da joj jednom moramo reći i tu sam zvao i Hrvatski helsinsški odbor, socijalno i mirovinsko baš po pitanju toga zašto su ju odjavili. Onda su me neki nazivali pa sam se baš bojao tog trenutka da netko ne nazove kad nas nema kod kuće, javit će se ona, onda će tek doživjeti šok kad joj netko sastrane kaže. A doživjela je tako, bilo je suza i stresa, da li će se to odraziti na daljnje liječenje, ne znamo, vidjet će se – kazao nam je Vranešić.
Koštana srž Ankici je presađena sredinom siječnja. Prije operacije liječnici su predviđali pedeset – pedeset posto šansi za preživljavanje. Sada je kritično idućih sto dana.
– Ono što želim djeci svojoj koju neizmjerno volim, to želim Kliničko-bolničkom centru Merkur u Zagrebu, što smo tamo doživjeli ugodnosti, od srca im se zahvaljujem. Sam primarijus Minigo je rekao 50:50 su šanse život-smrt. Bori se još uvijek, prvih 100 dana je najkritičnije, još se ne zna, zasad je to sve dobro kako bi trebalo biti, ali 100 dana je kritično – kaže Anton.
No, Ankica, koja je u Pamučnoj radila od 1987. godine i to u pogonu u Generalskom Stolu i svoj prvi otkaz dobila početkom 90-ih kada je ostala trudna, veliki je borac, i Anton vjeruje da će ona ovu najtežu bitku, za svoj život dobiti, ali i da će biti i ispravljena nepravda pa ona ipak vraćena na posao
– Tamo negdje od 1987. godine do 1990., kad je bila trudna sa kćerkom pa je isto tako uredno dobila otkaz zbog trudnoće. A baš je bila onda akcija da trebaju žene rađati, da treba nas Hrvata, normalno i logično da nas treba… ali je tada isto uredno dobila otkaz. Ne znam čijom krivicom je tada bilo, možda mojom što se to začelo. Nikad na bolovanju nije bila osim toga. Trudna je bila dobila je otkaz, sad je dobila leukemiju, dobila je otkaz – zaključio je Vranešić.