Sjećanja na 4. listopad u Karlovcu ne blijede: “Tada još nismo znali što nas čeka. U rat smo ušli svim srcem”

Trideset i jedna godina je prošla od tog 4. listopada, 1991. godine kada je počeo opći napad na Karlovac te Dugu Resu. Što su radili tada, kako su se osjećali te zašto i danas slike napada nose sa sobom, ispričali su Karlovčani za Radio Mrežnicu.

Tada tek 27 – godišnja Biljana Željeznjak, jasno se sjeća što je toga dana radila.

– Išla sam s posla kada je počeo napad. Morali smo ići ispod Osnovne škole Banija gdje je bilo improvizirano sklonište s vrećama pijeska.

U tom trenutku, kaže, još nije niti bila svjesna rata i što ih sve čeka, ali osjećaji koje i danas nosi sa sobom nisu nimalo poželjni.

– Sve su to neki teški i ružni osjećaji. To su neke epizode koje se čovjeku urežu u pamćenje i sa sobom ih nosi cijeli život. Dio je to jednog stresnog razdoblja koje se ne zaboravlja. Čovjek samo jednom u životu može proći rat.

Sada umirovljenik, a tada za vrijeme napada na Karlovac radio je u državnoj firmi, Boro Mrkalj jasno se sjeća dana napada na svoj voljeni grad.

– Bilo je grdo. Bilo je jako grdo, kratko kaže.

U ono doba još nisu niti bili svjesni što se događa, što se sprema, ali osim prilagodbe, nije bilo druge opcije.

– Nismo mi tada bili svjesni što nam se događa. Međutim, s vremenom smo se nažalost jednostavno privikli na te sve moguće strahote rata i srpske agresije na Hrvatsku.

Ipak, bilo od stresa, bilo od straha, karlovačka umjetnica Nela Zovko nema jasna sjećanja tog datuma.

– Nemam baš jasna sjećanja toga dana. Imala sam 30-ak godina i dvogodišnje dijete. Znam da je bio napad i to nije nimalno lijep osjećaj. Nismo mi tada niti znali što nas sve čeka. Vladala je velika neizvjesnost.

U rat smo ušli svim srcem

Nekadašnji pripadnik specijalne policije, kasnije i gromova, Alenko Ribić, tada još neiskusan mladić krenuo je na Turanj svim srcem.

– Kada smo došli u Karlovac i shvatili da je napad, na Turanj smo krenuli svim srcem. Htjeli smo se obračunati, ni samo nismo znali s kim, granate su padale na sve strane, ali mi smo išli.

S godinama je naučio kako treba i strateški promišljati, ali tada to jednostavno nisu mogli znati. Bilo je to prvi puta da u većem naseljenom gradu padaju granate sa svih strana. Bili su tada, neuskusni:

– Imali smo mi iza sebe i Topusko, i ja sam osobno imao Krvavi Uskrsni, ali nismo mogli znati. Mi smo tada još, ajmo reći, bili neiskusni. Sada, s ovog odmaka, ja bi znao što treba raditi. Ali tada, imali smo samo srce.

Srcem se tada vodio i umirovljeni brigadir Dubravko Halovanić. Tog 4. listopada, kaže, u Karlovcu je bila prava tarapana.

– Tada nisam puno razmišljao. Sve aktivnosti koje su se odvijale radite sa srcem. Želite spuniti onu zadaću koju imate.

Tek kasnije, kaže, kada se prevrti film, vidio je gdje se moglo nepotrebno “ostati bez glave.” O tome nisu nisi razmišljali, to nije bio moguć scenarij, jer, Domovina je bila najvažnija.

L. Grčić