Tako je i u OŠ Dubovac, kaže profesorica pedagogije i sociologije Željka Jančić.
– Obzirom na to da smo mi proživjeli Domovinski rat, da smo bili aktivni sudionici Domovinskog rata sa svim onim posljedicama koje takva jedna situacija donosi, smatramo da bi vis-a-vis toga i vis-a-vis događanja u društvu oko nas, jer djeca sve to skupa vide, nisu oni osobe koje idu u životu samo sastrane, nego su oni aktivni sudionici, puno više treba raditi na mentalnom zdravlju. Reći ću za školu Dubovac da smo škola od 804 učenika, imamo jednog i pol stručnog suradnika, a na pet lokacija radimo. Neke druge škole su se snašle na drugačiji način, pa one imaju, međutim gledajući Karlovac i Karlovačku županiju mislim da je to nedostatan broj obzirom na specifičnosti i kompliciranosti problema koji postoje u školama i u njihovim obiteljima – kazala je Jančić.
U srednjim školama uglavnom su pedagozi, a samo tri imaju i psihologa, kazala je voditeljica Županijskog vijeća stručnih suradnika u srednjim školama Lidija Mikšić.
– Znači, sve škole srednje u Karlovačkoj županiji imaju pedagoge kao stručne suradnike, a psuihologe imaju tri škole, znači Trgovačko-ughostiteljska škola, Mješovita industrijsko-obrtnička škola i Tehnička škola odnedavno, od ovog polugodišta, a naravno potreba je za psiholozima i socijalnim radnicima u svim srednjim školama i učeničkim domovima. Poželjno je da svaka škola ima barem psihologa, a da ne kažem i socijalnog radnika – kaže Mikšić
U osnovnim školama uglavnom je po jedan stručni suradnik, također pedagog, doznajemo od voditeljice Županijskog vijeća stručnih suradnika u osnovnim školama Davorke Čačković.
– Na dvadeset i devet osnovnih škola Županije uglavnom je po jedan stručni suradnik. Trenutno na školama radi osamnaest pedagoga, deset psihologa, imamo tri defektologa i tri socijalna radnika – navodi Čačković.
Neke od većih karlovačkih škola imaju i psihologa, te defektologa, a najbolja je ekipiranost u Osnovnoj školi Grabrik, te Braća Seljan. Kadrova naprosto nema, pa ih škole uzalud traže.
– Stvarno se osjeća potreba u svim osnovnim školama da se ti timovi ekipiraju, da se uz pedagoga i psihologa zaposli barem još jedan stručni suradnik kako bi se učinkovitije djelovalo i postigli bolji rezultati, jer potreba postoji za novim stručnim suradnicima i znam da su škole slale zamolbe u Ministarstvo za zapošljavanjem novih ljudi, nešto je to sada krenulo, ali to sve jako polako ide – dodala je Čačković.
Puno treba raditi i na edukaciji učitelja, jer ne znači da djeca koja su mirna nemaju svojih briga.
– Njima neki problem izgleda nerješiv. Oni s obzirom na svoje mišljenje koje nije još uvijek apstraktno, nego je još uvijek konkretno, ne mogu ni vidjeti sve mogućnosti koje su pred njima, niti imaju mogućnosti da razmišljaju apstraktno i da ponekad razmišljaju i o posljedicama. U adolescentskom dobu su djeca vrelo često sklona rješavanju problema sada i odmah. Ne vide ni mogućnost ni posljedicu niti nešto što bi se moglo dogoditi s njima. Oni su samo mislili na taj problem i misle da su ga riješili – pojašnjava Željka Jančić.
Najnoviji slučajevi samoubojstava hrvatskih tinejdžera naveli su i karlovačke škole, poput škole Turanj, da dogovore još intenzivniji rad razrednika s učenicima.
– Učili smo ih kako se nositi s tim nekim stresnim situacijama koje za njih možda djeluju strašno i teško, a u stvari nisu nerješive, ali u njihovoj svijesti i u tom trenutku u kojem se oni nađu izgleda to puno veće i strašnije. Sigurno ćemo razraditi strategiju i krenuti u sve razrede razgovarati s učenicima kako bi izbjegli ono najgore. Svakodnevno smo bombardirani s tim događajima koji se događaju po osnovnim školama, svi smo zgroženi, situacija je teška – kaže Čačković.
Da učitelji moraju pomno pratiti svoje učenike, u Ekonomsko-turističkoj naglašava se stalno, pa i nakon posljednjih tragedija.
– To inače uvijek ističemo, na svakoj sjednici i osobno ja razgovaram s razrednicima, i na razrednim vijećima, naravno da se o tome stalno priča i da se upozoravaju razrednici da to prenesu razredima i osobno idem po razredima i razgovaram o toj problematici. No, mi se toga toliko još ne bojimo. Govorim u ime svoje škole, više nego općenito – kaže Lidija Mikšić.
No, najveća je odgovornost, ipak, na roditeljima. Zbog toga što su puno na poslu, a malo s djecom, neke im stvari možda i promaknu i baš zato je neophodna suradnja škole i roditelja.
– Moramo pomoći djetetu da ima pozitivno mišljenje o sebi, da razvije samopouzdanje i samopoštovanje, a to možemo samo u suradnji roditelja i nas. Vrlo su važne ranije godine djeteta kad nije bilo u nekom sustavu. Taj primjer roditelja, samoizgrađivanje sustava vrijednosti… znate, ponekad nam se čini da mi odrasli smo vrlo licemjerni prema djeci, tražimo od djece da budu iskrena, da imaju povjerenja u ans, a s druge strane mi od onih konvencionalnih laži upotrebljavamo i nešto drugo kad hoćemo nešto postići. Znači, uz taj pozitivan primjer, praćenje djetetovih aktivnosti, poznavanje društva u kojem se dijete kreće i poticanje djetetovog uspjeha, roditelji imaju ključnu ulogu isamo zajednički roditelji i učitelji mogu otkriti promjene u ponašanju, mogu otkriti simptome i mogu prevenirati sve loše posljedice za dijete – kazala je Jančić.
I Gimnazija bez psihologa, probleme rješava uz pomoć Vijeća roditelja. Oni su pored nastavnika i učenika vrlo važna karika u suzbijanju problema. Jer, kada samo jedna zakaže, cijeli lanac puca – smatra ravnatelj Gimnazije Damir Mandić.
– Profesori, roditelji i učenici… mislim da školu trebamo doživljavati kao mjesto suradnje, jedni bez drugih ne možemo i bojim se da se problemi događaju jer negdje jedna od te tri karike nije odradila svoj posao – zaključio je Mandić.