Sleteći tanjur

Nije se lako odvojiti od nekih dragih stvari, kad im istekne rok trajanja, ono kad se beznadno pokvare, pa im je put u recycle bin, neminovan.
Prije nego opišem zadnji slučaj „sahrane“ pomagala u audio vizualnom svijetu, valja se podsjetiti prapovijesti slušanja i gledanja medijskih sadržaja, koji su, bar meni formirali ukus , pa i životni put.
Toliko sam želio prvi radio kazetofon, da tata nije ima srca ne donijeti ga iz Minhena pred Božić ,u mom 5. razredu. Imali smo mi radio, staru Savicu, onu drvenu kutiju s gramofonom na vrhu, ali to je meni bilo premalo za narasli interes za sve što dolazi iz svijeta muzike. Zašto?
Jednostavno, stari radio ,radio je na kratkom valu, ‘vatao je lokalni Karlovac, i republičke stanice – Zagreb, Beograd, Sarajevo, a ona druga tipka služila je a slušanje Moskve, Praga, Budimpešte, što me nimalo nije zanimalo.
Snimiti pjesmu „Da sam pekar“ i druge hitove tada nadirućeg „ Dugmeta“, bilo je pitanje statusa u razredu, jer je nekoliko najzgodnijih cura imalo te singlice doma, a ako nisi znao tekst pjesme „De de bona, sjeti se“ i „Selma“, bio si seljober bez ikakvih šansi za opstanak u njihovom društvu. A, to je bilo najvažnije, fućkaš jednadžbe, pridjeve i nepravilne glagole…
Pa, iako nisam prošao s 4 na polugodištu, moj dobri tata Marijan iz kofera je slavodobitno izvadio Grundigov radio kazetofon, a ja sam postao najsretniji dječak na svijetu! Mislim da sam obećao da ću na kraju godine sigurno proći , bar s vrlo dobrim !?
Upravo suprotno. Najviše vremena provodio sam snimajući na kazete muziku, a kako je uz UKV, radio imao i onaj srednji val, lovio sam čisto Radio Luxemburg, koji je puštao najnovije svjetske hitove. Četvrtkom navečer išla je top lista, a to se nije propuštalo.
Na kraju godine, na popravni iz matematike, za kaznu, Grundig po ključ, ali ta je mjera potrajala par dana, pa štete po moje rock obrazovanje nije bilo.
Sjećam se, kad je godinama kasnije istrošena glava progutala sve trake koje sam imao, morao sam ga , teška srca odložiti među istrošene aparate na tavan.
Slični , teški oproštaji bili su i s prvim video rekorderom, walkmanom, gitarskim pojačalom, Dvd playerom, pa i radiom s CD playerom, jer je u ovom stoljeću, osim analognih aparata, svoj pomor doživjelo nekoliko generacija digitalnih čudesa, kojima su glave došle modernije inačice uređaja.
Mobiteli se mijenjaju sezonski, I-podovi i I-phoni brzo gube dah, play stationi teško odolijevaju najezdi svega što nude laptopi i druge lako noseće vrste digitalne revolucije…
Kako se do svega lakše dolazi, tako, u toj užurbanosti i trci, lako se svega i odreći, kad u toj bjesomučnoj utrci ,aktualni model izgubi na aktualnosti. Easy come, easy go !
Prije par dana došla je na red demontaža satelitskog tanjura s ruba terase. Taj prošireni prozor u svijet nabavljen je najviše zbog bezbrojnih kanala s crtićima, koje su naše cure gutale. Ja sam bacio oko i na CNN i MTV, i to je od nekoliko stotina kanala bilo sve, jer je sve, nekad nedostupno voće u obliku glazbe, informacija i filmova preselilo na Internet, a čak i ta tekovina je u zadnje vrijeme dostupna nama seljacima , nakon što sam bar 15 godina vodio borbu s telekomima i megabitima .Bila je to megabitka života !?
Tako je reciver digitalnog prijamnika godinama služio kao digitalni sat i nosač omanjeg tabletića, jer na LCD televizor , kako znamo, takvi ukrasi ne idu…
S obzirom na to koliko se teško rastajem s dragim mi uređajima, ova demontaža tanjura, koji je zadnjih godina služio kao rasadnik i gnijezdo osa, nije mi teško srcu pala. Tek sam se, motajući napukli kabel, prisjetio kako je na početku te „tanjurijade“ po pročeljima i balkonima, bilo važno imati satelitsku.
Susjed ima, mi nemamo !? Brzo u Konjščinsku po tanjur, neka ga na balkonu, makar ništa ne razumjeli, osim kanala iz regije!?
Uostalom, bilo je to pitanje i estetike, jer taj tanjur s onom kukom naprijed izgledao je kao Spockovo pomagalo na Enterpriseu, u odnosu na stare antene, koje su izgledale kao loše grablje, ili pavursko&brajski – zupci , na krovu ili balkonu.
U međuvremenu, tanjuri zahrđali, potisnuli ih klima uređaji, izvanzemaljci na svojim letećim tanjurima nikako da slete, pa je došlo vrijeme demontaže te tanjurčadi.
RIP satelitu, a tanjur, ako se dobro pošmirgla, može poslužiti za spravljanje kotlovine !?
Svaka ljubav, pa i ona digitalna, ide kroz želudac, zar ne?