Slikom i perom protiv čelika i sile

Prije dvije godine udruga koju vodim – Književni krug Karlovac pokrenula je ciklus tribina & okruglih stolova kojima smo željeli dati jedan novi kut gledanja na događaje s početka Domovinskog rata, a osobito na datum početka agresije 4.10. 1991.
Zajedno s udrugom „Naš Turanj“, uz suport Udruge 110.br.ZNG /HV Karlovac i GČ Turanj realizirali smo program pod nazivom „33 priče i pjesme za 33 godine sjećanja na Turanj“.
U Muzeju Domovinskog rata na Turnju o kritičnom danu, kad su grad i okolicu zasule tisuće projektila, svoja su svjedočanstva kazivali Irena Vouk- učiteljica, koja je učenike po koje nitko nije došao nakon oglašavanja opće opasnosti svojim autom vozila u Zastinju, Goljake, Logorište… Kazivali su Srđan Fot iz 110. Miro Car koji je bio teško ranjen i Sabina Protulipac koja mu je pružila prvu i ključnu medicinsku pomoć i pokojni Robert Lemić koji se maloljetan uključio u obranu Turnja.
Kako je taj dan izgledalo na Slunjskim brdima od 12.30 h kada su on i Marina Mučalo na HR2 imali zakazanu emisiju uživo kazivao je Mario Mihaljević, koji taj dan slavi kao svoj drugi rođendan, jer jedva su izvukli živu glavu pod kišom projektila, a uklesana je i instinktivna reakcija Marine Mučalo, koja je u jednom trenutku kad je u neposrednoj blizini eksplodirala granata u eter uzviknula: „ Ovdje se roka u pičku materinu“!

Nas nekoliko iz Kruga čitali smo svoje radove vezane za to prijelomno vrijeme, a kako je taj panel doživio samo pohvale, nastavili smo i iduće godine na isti dan, a da se ne ponavljamo nadjenuo sam naslov : „Sjećanje na Turanj i na dan nakon kojeg više ništa nije bilo isto“.
Sudjelovali su branitelji – legendarni Deda i drugi, ali i udovice Domovinskog rata koje su u prvim danima agresije ostale bez svojih supruga, a uključila su se i djeca poginulih branitelja.

Ovogodišnji naziv „Slikom i perom protiv čelika i sile“ krije temu – mediji u prvim danima rata, mjesecima koji su prethodili prvom napadu, kao i u nastavku zbivanja 1991,pa sve do Oluje.
Da će mediji odigrati veliku ulogu moglo se vidjeti već kod izvještavanja o prvim balvanima, mitinzima, a pogotovo kad su počeli sukobi u Pakracu, na Plitvicama, Borovu selu…Naši mediji izvještavali su brzo i objektivno, bez obzira na neiskustvo u takvim stresnim situacijama, dok su beogradski, ali i dio medija iz ostalih tadašnjih republika imale nekakav – mi nemamo ništa s tim, stav.
Da se mediji mogu jako dobro iskoristiti pokazao je onaj 10 dnevni sukob u Sloveniji, kad su njihov ministar informiranja Jelko Kacin i ekipa bili glavne zvijezde koje su ubile i ono malo volje golobradih vojnika za nekom borbom.

Na panelu su sudjelovali : foto reporter Dinko Neskusil – koji nikad rata ni nečeg sličnog ni iskusil, do dana kad su tenkovi izašli iz Logorišta, a Karlovac pretrpio značajna razaranja, dok se tek kasnije doznalo o događajima na Koranskom mostu.Dinko je idući dan u Mostanju snimio legendarnu fotografiju petorice branitelja koji kao u westernu grabe prema nevolji i pogibelji. Ono što je on kasnije sve snimio, a istovremeno s kolegama novinarima, osobito s Goranom Gerovcem koji je pisao najviše tekstova u to vrijeme, spada u antologiju hrvatskog ratnog novinarstva. Pisali su i izvještavali s terena mnogi drugi- Toma Vičić, Velimir Franić, Željka Pulez, snimali sve Ico Sertić, Lala Petrekanić, dok su Joža Grdina i Davor Matijašić svakodnevno slali izvješća na HRT.
Veliku ulogu odigrao je Radio Karlovac koji se u kratko vrijeme prometnuo od programa po željama slušatelja do glasila kriznog stožera i velike pomoći u informiranosti uznemirenog puka.
Vrijeme je to bez interneta, mreža, novine su spore, a radio najbrži medij. Sve se tamo čulo – obavijesti o uzbunama, apeli radnicima koje njihove tvrtke pozivaju na hitne poslove- uglavnom sanacije šteta od granatiranja.
Još u rujnu ostali bez odašiljača na Martinšćaku, ipak emitirali su bez prekida. Putem radio valova Trajko Grkovski dopisnik Večernjaka apelirao na Makedonce u sastavu JNA da ne pucaju i da napuste kasarne ako ikako mogu . Isto tako upućivale se poruke na okupirani teritorij- najosnovnije :živi smo, dobro smo!

Kad je prvi val napada malo posustao, ni dva tjedna iza 4.10. počela je – Radio škola! Jedinstveni način nastave iz najvažnijih predmeta , a to je bilo toliko važno da su tadašnje učenice Danijela Družak Rade i Bojana Meandžija posvjedočile da takvu vrstu nastave ni u najgorim uvjetima nisu propuštale !?
Bilo je trenutaka, kažu, da su kad je nestajalo struje išle na parkiralište i u nečijem autu nastavile slušati gradivo.
Kako je to realizirano ispričala nam je Mirjana Družak nastavnica koja je održala prvi sat Radio škole.

Bojana je podijelila svoja iskustva iz skloništa, način na koji je pisala svoj dnevnik iz kojeg će godinama kasnije nastati i prva knjiga o Domovinskom ratu koja je pisana rukom djeteta neposrednog svjedoka vremena i događaja. “Trči, ne čekaj me“, na koncu je nakon 6 izdanja knjige završila i na kazališnim daskama, a sjajnu su predstavu pripremili talentirani učenici Srednje škole Duga Resa pod redateljskom palicom Vedrana Bišćana.
U predstavi je Bojanin stari radio aparat igrao sam sebe!?

Spomenuli smo i Vladu Butinu koji je u tu jesen sve kamerom i foto aparatom bilježio u rodnom Slunju, što predstavlja neprocjenjivu vrijednost. Posebno je zanimljivo i to što je on zajedno s nekoliko gardista tijekom 1992. propješačio kilometre preko miniranog poligona Slunj i preko “paligona“, kako to oni izgovaraju , vratio se s kilogramima filmova i video materijala koji u onoj strci oko izvlačenja iz Slunja prema Kladuši nije stigao ponijeti!?
Na tribini su spomenuti Živko Krstičević koji je poginuo desetak metara od sadašnjeg Muzeja, Tomica Belavić novinar kojeg je usmrtila granata kod Miljokaza 1993.,kao i mnogi medijski ljudi koje se slušalo i upijalo svaku riječ.
Koliko je to bio opasan posao govori podatak da je od ’91. do ‘95.14 naših i 8 stranih novinara izgubilo život radeći svoj posao.
Ime Siniše Glavaševića s strahopoštovanjem izgovaraju i mladi koji nisu izravno slušali njegove dramatične izvještaje iz Vukovara, poput nas koji smo svjedočili toj epopeji kroz njegov glas i rečenice koje su bile iskrene i bez obzira na sve djelovale ohrabrujuće.
Kad je zamro njegov glas, znali smo da je ubijen i grad.

Tema ima još, pa ću ja, ako mene bude i dalje držao dobar glas i moždane vijuge osmisliti novi naslov, za nove literarno povijesne izazove s autentičnim svjedocima te jeseni, nakon koje više ništa nije bilo isto!