Slow hand

Saša je pokušavao biti miran. Moram biti staložen, moram biti „kul“. Ponavljao je to u sebi kao molitvu, kao mantru. Motao si je džoint, ali nikako nije išlo… Ruke su mu se tresle, usta suha, u želucu nervoza, oči ga peckaju, vid mu se magli, a prokleti duhan i zadnje zalihe „trave“ nikako da postanu kompaktna, dobro izmiješana cjelina, koju će na kraju licnuti i formirati u sredstvo za tjeranje očaja i straha koji ga je cijeloga prožimao.

Kakav sam je „slowhand“, posramio se misleći na nadimak najomiljenijeg mu svirača i pjevača Erica Claptona. Tremor ruku i pleksusa smirio se nakon nekoliko udisaja „žiže“ pa se usudio tiho zafućkati refren „Layle“, otpuhujući s dimom strah i nervozu.

– Jebalo te fućkanje, Sale! ‘Oš da nas ustaše čuju pa nas poklope s dv’je, tri granate – prekori ga komandir čete, ne skidajući pogled s dalekozora kroz koji je zurio već danima.
– Pa nemaju oni baš takav sluh, komandiru. Prije će čuti tebe kako prđekaš cijelo popodne… tvoj se pasulj iz konzerve čuje do Logorišta, moj Dule…
– Ako nešto nanjuše, bit će to ova tvoja „bujad“ koju pušiš! Smrdi k’o zagorena palenta! Šta ne pušiš Drinu k’o svi ostali, nego motaš te halugino… halocine… halucimogemne pizdarije – zapetlja se Dule, valjda od dima koji je i do njega dopirao.

Saša je provirio iz betonskog rova i bacio pogled niz brdo Šanac, koje mu je bilo dom posljednjih nekoliko dana. Karlovac je bio uspavan i miran. Ipak, spavanja nije bilo jer su im iz komande stalno javljali da budu spremni i budni. Dojave govore da bi njihovi položaji mogli biti napadnuti svaki čas. Nekakvi mirovni pregovori su navodno propali pa ne sluti na dobro.

Saša se ovdje zatekao ni kriv ni dužan. Svih ovih ratnih godina studirao je u Banja Luci. Pravni je fakultet upisao u Zagrebu, ali je ’91. ćaća rekao da se sprema „sranje“ pa je Saša, umjesto u „Kavkaz“ na piće i šetnje Zrinjevcem do Glavnog kolodvora, sjeo u bus za grad na Vrbasu i tamo upisao drugu godinu. Te se jeseni zakuhalo pa iz svog malog mjesta niti ne bi mogao do Zagreba. Otac je malo nosio pušku, malo orao i kosio oko kuće. Sve tako do ljeta ’95., kad je postalo jasno da bez pucanja neće završiti priča oko „Krajine“. Tada su mobilizirani svi muškarci sposobni za nošenje puške. Međutim, Sašin ćaća Pajo, pri doskoku iz kamiona, nespretno je pao i slomio nogu. Da se popuni brojno stanje čete, pokupili su Sašu, objasnivši mu da netko iz kuće mora u stroj, a njemu predavanja na fakultetu ionako počinju tek na jesen… Da je bio za što, već bi završio ta „prava“, a ne bi dangubio po Banja Luci i izbjegavao mobilizacije! Uzalud otpor i majčina kuknjava… Došče on kući za tjedan dva, samo da se Franjo predomisli i odustane od ataka na „Krajinu“, rekoše u komandi i poslaše Sašu na Turanj.

Saša, potpuno atipični „Kordunaš“ i „Krajišnik“, potpuno se izgubio u novonastaloj situaciji… U JNA je bio „ćato“, a iz puške je pucao samo na onom redovitom gađanju, a tada je promašio metu za dobar metar pa su ga po hitnom postupku smjestili u kancelariju, gdje je kucao po pisaćoj mašini cijeli rok. Uz to, bio je uvjereni pacifist. Nikad se nije ni potukao, a kamoli posegnuo za kakvim oružjem, koje su njegovi suseljani uvijek imali uza se. Nož, bokser, pištolj… Bože sačuvaj! On je bio jedini roker u cijelom selu, a koliko je znao, nikoga drugog nije poznavao u krugu od 50 kilometara tko bi mu uspio nabrojati članove „Beatlesa“. Jebali te ti čupavci što cijuču i dreče! Šta ‘armonici fali? Brena je zakon, a ne ovaj tvoj „Kleptoman“, bjesnio je njegov rođeni bratić, pjevač lokalnog sastava „Krletove barabe“, koji su prašili isljučivo „ćirilicu“ i bili sto puta veće zvijezde od sto Đegera i Bovija… Išli su mu na živce, kao i on njima, ali njegova ljubav prema rock glazbi nije bila poza, već je bio punokrvni „rokadžija“ i znao je sve o puno bendova i solista. Ploče, kazete pa čak i magnetofonske trake zauzimale su 90% njegove sobe, a zidovi su, umjesto tapeta, bili pokriveni posterima s dugokosim likovima, od kojih je njegovoj familiji bilo slabo… Ali, Saša je bio uvijek odlikaš, nije bilo nikakvih problema s njim pa su ga s vremenom pustili da sluša što hoće.

I tako je on, zbunjen i prestrašen, čuvao „Krajinu“ i razmišljao: Ako je ova „SAO Krajina“ pala na to da je ja čuvam, onda je to „Jao“, a ne „SAO“… Upalio je mali tranzistor, na kojemu je bila namještena samo jedna stanica – „Radio Petrova Gora“. Stišao je ton na minimum, a za divno čudo, nisu svirali narodnjaci, već je netko puštao laganice iz sedamdesetih. Pink Floyd, Bee Gees, Supertramp… Malo se opustio i zaronio u misli. „Trava“ je učinila svoje, noć je postajala čak i ugodna u tom betonskom zdanju, u kojem je čak i ugodna kolovoška klima mirisala na vlagu i jesen… Gdje je sad Nino, njegov najbolji prijatelj iz Karlovca, s kojim je bio nerazdvojan od prvog srednje… Sve su radili skupa… Zadaće, učenje, skitnje po Korani, odlazak na sve koncerte u Zagrebu, Rijeci… Išli su skupa na „Stonese“ u Budimpeštu, na maturalcu su povalili obje sestre blizanke, iako nisu bili sigurni da su one zaista jednu noć bile s jednim, a drugu s drugim. Lako je Maja rekla da je Tena i obrnuto, kad su bile indentične… Pogotovo nakon onoliko „štok kole“… Nino ga je uveo u svijet „botaničara i plantažera“, koji su na zidiću „Kod Miloša“ motali i duvali… Radi li ta legendarna birtija, pitao se Saša. Što bi dao za jedno ‘ladno karlovačko… Radi li konobarica Maca, uvijek pomalo živčana, ali davala je i na veresiju kad se lijepo pitalo… Ili onaj drugi lik, što je stalno navijao „Zeppeline“ na rasklimanom kazetofonu i imitirao Mladena Delića, a ponekad i Tuđmana, kad bi se lokalni „hadezeovci“ razišli, jer ih je to jako ljutilo… Kad je rekao da će nastaviti studirati u Banjoj Luci, Nino mu je rekao da ne pizdi. Kakvo putovanje s Korduna, naći ćemo stan u Zagrebu, ovdje nema života. Kud ćeš među te „đikane“, govorio mu je, ali ćaćina je bila zadnja… Otišao je i nije mu se više javio…

Nije ni slutio da mu je Nino jako blizu. Točnije, nikad bliže u ove četiri godine. I on je zapeo na pravu pa je jedno jutro pokucao čovjek u odori s pozivom za minobacačku bitnicu. „Svaki dan piva i trava pa nikako završiti ta prava“, šalio se na svoj račun, iako ga je peklo što je studij razvukao k’o žvakaču i bio tek na trećoj godini, a neki kolege već rasturaju po sudovima. Nino je također bio „đak putnik“ za Karlovac pa je njegovo mjesto ostalo okupirano od početka listopada ’91. Majka i baka ostale su tamo, a Nino je s bratom pobjegao u grad. Iako je navijao da ženski dio obitelji ostavi sve i dođe u Karlovac, one su bile odlučne i ostale tamo sve ratne godine. Pisala mu je jednom u pismu, koje je prenio „čađavi“ Unproforac iz Kenije, da će one iz svoje kuće „samo s nogama napred“. I bi tako… Srećom, dočekale su kraj priče čvrsto na svojim nogama i tako sačuvale imanje i živote.

Kao i Saša, i Nino je bio zadrta rokerska njuška. Svirao je bubanj, gitaru, pjevao, pisao pjesme, pratio Radio Luxemburg, „Ritam mladih“ i skupljao građu njemu zlata vrijednu. U Karlovac je ponio samo desetak CD-a, jer tko je onoga jutra mogao u „stojadina“ utrpati tristo ploča i kilometre kazeta… Njegova postrojba čekala je znak za početak akcije. Zapovjednik se netom vratio iz grada i ciljačima dao koordinate za paljbu. Između ostalih utvrda „od preko“, bio je tu i Šanac. A u bunkeru, na vrh brda, Saša na nišanu. Nino je baš nešto razmišljao o ekipi koja je napustila grad pa zaključio da mu od svih njih nedostaje jedino Saša. “Jebo ga ćaća i njegova Banja Luka, mogli smo se zajebavat’ po Zagrebu… ma po cijelom svijetu. Koliko je koncerata bilo u susjedstvu, a mi se ‘vatamo po ovim čukama"… Upalio je radio koji je ostao na "Petrovoj Gori". Slušali su vijesti i, nakon nekoliko poslovičnih laži i podizanja morala borcima, ugasili taj „epp“ i otišli na večeru. Sad, u tri ujutro, svirala je odlična glazba. Pink Floyd, Bee Gees, Supertramp… Baš bi sad dobro legao jedan Clapton, pomisli Nino. Sluša li još uvijek Saša Erica ili je osuđen samo na „Čorbu“ i „Orgazam“? Kako je, uostalom, biti roker u toj vukojebini, dok svi bazde na rakiju i svršavaju na kolce, na „Marš na Drinu“ i ostale cajke, od kojih mu se emigrira u Novi Zeland… Mislio je da sanja kad je začuo polagani, lirski uvod u Claptonovu pjesmu „Have you ever loved a woman“… Čovječe, Clapton na „Petrovoj gori“?! Pa sad je stvarno vrijeme da dokinemo tu „državu“… Ima doma tu ploču, u stvari nadao se da još ima. Mama u pismu nije spominjala ništa da su odnesli ploče, nego samo bojlere, ormare i frižidere… Od silnih sviranja, na jednom je mjestu ploča preskakala pa je valjalo malo taknuti iglu, da Clapton nastavi milovati vrat svog „Stratocastera“ nježnom, lakom “slowhand“ rukom i privesti kraju taj opčaravajući blues.

Kad se pjesma približila tom trenutku, Nino je predosjetio nešto neobično. Imao je dojam da svira baš njegova ploča… I zaista, kad je Eric zapjevao: „… ever loved a wom, wom, wom…“, pjesma je preskakala na istom mjestu kao i na njegovoj ploči!? Ma, nemoguće da imaju moju ploču!? Ali, kako, na istom mjestu?

Isto se pitao i Saša, kojeg su prošli žmarci istovremeno kad je i Nino ostao šokiran… Pa, sto puta su slušali tu ploču, koju je Nino skupo platio, jer je bila zaista raritet. Koncertna „E.C. was here“. Izašla kad su po Londonu osvanuli grafiti „Clapton is God“. Oko toga su se odmah složili, jedino je Nino podjebavao Sašu da su trebali biti precizniji – jer jedan od njih smatra da se taj Bog križao s tri prsta, a drugi sa svim prstima… Budalo jedna napušena, tobože ljutito ga je prekorio Saša, jer uz takve intergalaktičke čarobne zvuke, takve tričarije ih nisu zanimale… Pa to je njegova ploča… Saša je bio siguran milijun posto. Pa, to je moja ploča, Nino je bio siguran milijardu posto. Pa, kako? Dugo je ploča zapinjala na „woman“, sve dok pospani dežurni tehničar nije pomaknuo iglu i oslobodio Erica Claptona iz bezizlazne situacije.

Sviralo je tako do 5 ujutro, toga 4. kolovoza ’95. Onda je zagrmjelo, zasviralo s obje strane. Nino je potezao konop na minobacaču, a Saša je zagurao glavu u dno rova i umirao od straha. Nije znao da prema njemu puca njegov najbolji prijatelj, kao što niti Nino pojma nije imao da gađa čovjeka kojeg bi zadnjeg htio pogoditi.

Negdje krajem dana, Saša je neoprezno izvirio iz rova u kojem je čučao cijeli dan. Baš tada doletjela je prva od nove salve granata i eksplodirala vrlo blizu njega. Nešto ga je pogodilo i odbacilo nekoliko metara izvan utvrde. Svega krvavog, pokupili su ga i ubacili u kamion koji ga je prebacio u Vojnić. U bolnici su konstatirali samo ogrebotine i ozljede od kamenja koje ga je izudaralo po glavi i prsima. Kako je okršaj završio, znamo.

Saša je idući dan s ostalim ranjenicima evakuiran pa je kraj rata dočekao u miru banjalučke bolnice, iz koje je brzo otpušten. Nino je s ostalima pohitao preko nekadašnjih linija, izljubio mamu i baku, popio rakiju sa suborcima i brzo pojurio na tavan svoje kuće. Ploče, knjige, gramofon, radio, akustična gitara, sve je bilo razbacano… Tražio je, tražio, slagao ploče, sortirao po izvođačima, grozničavo tražeći samo jednu ploču… Nema je. Eric Clapton was here, sad ga nema… Pitao je mamu je l’ netko odnio nešto s tavana? Mama se nije mogla točno sjetiti, ali čini joj se da je Veljko, onaj koji mu je prodao nekakvu japansku gitaru, kopiju Fendera, bio jednom pa pitao: je l’ može posudit’ gitaru, treba mu, a njegova „u kvaru“. Valjda je on uzeo i koju ploču… I tako je Clapton bio taj koji je odsvirao „posmrtni marš“ tvorevini koju su upravo srušili…

Bila je 2010. Već ostarjeli, ali uvijek u formi Eric "Slowhand" Clapton, bio je na turneji. Opet je zaobišao Zagreb, manageri su se odlučili za Beograd. Kako ga Nino nikad uživo nije gledao, nije dvojio ni sekunde. Nešto eura u džep pa u „prestonicu“. Išao je sam, jer samo jedan čovjek imao bi pravo prisustvovati toj liturgiji, na tom hodočašću, koje je njemu bilo ono što je nekima put u Meku ili u Lourdes. Uzbuđen i nestrpljiv ušao je u „BG Arenu“ pa odlučio obaviti sve predradnje, kako bi uživao u koncertu. Na šanku je popio „Apatinsko pivo“, otišao do WC-a, pa pravac prvi redovi… Probijao se kroz gomilu djece i njihovih roditelja pa je nehotice očešao nekoliko nervoznih gledatelja. Izvin’te, procijedio je i probijao se dalje. Nespretno je nekom liku skočio na nogu, a kad je zaustio „sorry“, skamenio se. Saša?! Nino!? Tajac je trajao upravo onoliko koliko je one kolovoške večeri preskakala ploča. Pali su jedan drugome u zagrljaj, i ne vjerujući da ih je taj legendarni Eric opet spojio, nakon puna dva desetljeća…

– Prije nego počne moram te nešto pitati – procijedi Saša. Jesi l’ ti kome posuđivao onu ploču „E.C.was here“?

Svjetla se ugasiše, „slow hand“ je počeo s „Laylom“, nastavio s provjerenim blues standardima. Otpjevao je i onu „njihovu“… nije preskočilo ovaj put.