Gotovo uglas tako govori pet Dugorešanki, koje sve redom žive na Inzlu i za sebe kažu da su prvi susjedi Pamučne industrije. Nikolina Valentić kaže da se osjeća specifičan smrad, uvlači se u kuće, stanove, poprimi ga i rublje koje se suši, osjećaju ga i djeca.
Ankica Krstanović čiji je suprug teško bolestan, osobito teško podnosi tu situaciju.Jednog dana bolesni suprug mučio se s disanjem, imao strašne probleme i jako iziritiranu sluznicu.
Andreja Juratović kaže kako su jednog jutra svi koji su od Inzla išli prema bolnici imali maramice na nosu jer je smrad bio neizdrživ.
No, ono što zabrinjava jest da se djeca sve češće tuže na glavobolje, a imaju i teškoće s disanjem.I to ne samo neki mališani, već redom svi. Pa se i Bernarda Fudurić pita kako to da baš svu djecu u isto vrijeme boli glava?
Svakodnevni život uz Fabriku, osobito zadnjih nekoliko mjeseci, već ih je naučilo. Sa smradom ne žive samo po danu, već i tijekom noćnih sati.
A kako uz pogon Pamučne žive godinama, sjećaju se i kako je to bilo kad je stara Pamučna radila. Ispuštali su boju u Mrežnicu, no ovakvog smrada koji bi nagrizao nos i sluznicu nije bilo.
Najviše ih muči što će biti nakon dužeg vremenskog udisanja takvog zraka i doslovnog suživota s njime. Kakve će posljedice biti po zdravlje djece,ljudi, okoliš?
Žele da zagađivanje zraka u Dugoj Resi prestane, a objašnjenja kako spalionice otpada rade i u Beču i Muenchenu, u usporedbi s Dugom Resom, smatraju neprimjerene. I same kažu kako su stalno zadnjih mjeseci razmišljale "možda više neće smrditi, možda je to samo nešto, prolazno", no to ne prolazi, kažu.
Gospođa Ankica s početka ove priče najbolje zna kako je teško kad bolest uđe u obitelj. Kaže da često zdravi ljudi ne shvaćaju opasnosti, niti su svjesni posljedica bolesti. Ona na to gleda drugačije, a upravo kao i njenim susjedama, najvažnije joj je zdravlje djece, jer pred njima je budućnost.