Radio Mrežnica
PRI JELKI Podijeli

Staru drvenu kuću Barka i Mika Leš pretvorili su u muzej Vodene Drage: Motiv je sjećanje na naše stare i njihov težak život

Mnoštvo starih stvari, oruđa, nošnji, detalja, našlo je svoj dom u ovoj kući staroj 86 godina

Ljubav prema svom selu i potreba da se mladim generacijama predoči život u 19. i 20. stoljeću, nagnala je bračni par Nikolu i Barbaru Leš na izvrstan potez: U Vodenoj Dragi uredili su etno kuću prepunu povijesti, detalja, oruđa, slika, stvari koje su koristili mještani, odjeće, zapravo svega što je nekad činilo život na selu i bez čega se nije moglo.

Kuću koju je gospodin Mika naslijedio i koja je napravljena prije 86 godina nazvali su “Pri Jelki” i za to, osim detalja nasljeđa, imaju i dobar razlog.

U njihovom selu nalazi se kapela svete Jelene i puno je njihovih mještana nadjenulo to ime svojim kćerima, kaže gospođa Barbara.

– Htjeli smo nekako zaokružiti krug, uz kapelu sv. Jelene sad smo ovdje uredili i staru kuću “Pri Jelki”.

Sjećanje na stare: Najstariji tkalački stan, ali i kolovrat

Oboje su članovi Udruge baštinika kapele svete Jelene i Sv. Duha, a uz pomoć članova, prijatelja i kolega, prikupili su brojne stvari koje su sada našle svoje mjesto u ovoj staroj drvenoj kući.

-Motiv je sjećanje na naše stare, na njihovu muku i težak život, kaže Mika.

Jedan od najupečatljivijih predmeta, ali i najstarijih u staroj drvenoj kući je tkalački stan gdje su žene proizvodile tkaninu, tradicionalnu seljačku nošnju. Imali su svečaniju i onu za radne dane, sve je bilo štikano.

Tu je i stara drvena zipka, stari kreveti i namještaj, ali i kolovrat na kojem se stvarala pređa da bi se mogla uvesti na tkalački stan.

Radi se o stvarima koje su u kuću stigle iz samog sela, Vodene Drage. Tu je kosljen (namještaj, ormar) u kojeg se spemalo platno, a rađeni su ili od oraha, trešnje, ali i javora. Upravo odatle i pjesma kod ovih ljudi: Oj, javore, javore, od tebe se škrinje prave za djevojke mlade, kaže Mika.

Kalijeva peć i za grijanje i za kuhanje, ali i za jake zime nekad

Kuću je grijala stara i velika peć na drva koja je imala dvije funkcije, uz grijanje, ona je bila i mjesto gdje se kuhalo.

– Od Sisveta do Josipova nekad je ovdje bila jaka zima, bilo je puno snijega, trebalo se dobro grijati, kaže Mika.

Kuća je bila u lošem stanju, trebalo je puno vremena i truda da se uredi

Zanimljivo je da su u ovoj kući pronašli i stari radio. Bio je zapečaćen na ime Josipa Laslavića, a još i danas se na njemu datum vidi kad se to dogodilo: 7. veljače 1975. godine. Razlog zašto je radio utihnuo bila je smrt mladića, odnosno sina Mikinog strica u Kanadi. Nakon toga više nije svirao.

Kuća ima dio iz 19. i 20. stoljeća, a uz stari namještaj obiluje i nošnjama, ali i ručnim radovima. Dio je naslijeđen od majki i svekrva, a dio su svojim rukama napravile gospođa Barka i njena susjeda i kuma Mare.

– Naša Mare izrađuje sve od konca, ja više šlingam u boji, kaže gospođa Barka čije umijeće izrade nošnji i uopće takvog rada je, kako kaže, od Boga dano.

Na uređenje kuće utrošili su puno vremena i truda jer je kuća bila u vrlo lošem stanju, zapuštena, stajala je prazna tri godine. U to doba u kuću su provaljivali i migranti koji bi ovdje noćili. Kad su Mika i Barka konačno došli u posjed ključa, bio je početak novog života za ovu kuću.

-Sve smo to uspjeli, uz veliku pomoć naših prijatelja, kažu uglas.

Epidemiolozi bi danas poludjeli: Nekad se jelo iz jedne zdjele i pilo iz jedne čaše, a djeca “pod peć”

Sve one stare stvari koje su dotad pažljivo i ljubomorno čuvali, donijeli su u kuću i prekrasno uredili stari prostor.

A da je život nekad doista bio drugačiji i jednostavniji otkrivaju i detalji – suđe iz prošlosti.

– Svi su jeli iz iste zdjele, pilo se iz jedne čaše koja je kružila, gazda je točio, a djeci ništa. Ona su dobila jest “pod peć”, sjedila bi ispred peći i tamo dobila jest.

Raspelo i molitvenici stari stotinjak godina

U kući se nalazi raspelo, napravljeno gotovo kad i kuća, sa zida vise stare zidne krpe, sa stihovima. Tu su i stare voštane i ručno izrađivane svijeće i molitvenici.

Stanje njihovih stranica zorno govori koliko su korišteni i koliko su prsti Vodenčana po njima prebirali tražeći utjehu u životu u molitvi i razgovoru s Bogom.

Jedan molitvenik ima 110, a drugi 100 godina i nasljeđe su obitelji Leš.

Na zidu visi i uspomena na prvu svetu misu u Prilišću iz 1908. godine. – Naši ljudi prije su išli pješke u Prilišće, kroz šumu, stazama, i ta slika je uspomena moje obitelji, kaže Barbara.

Prozore rese stare zavjese, mogu se tu naći i kopice, vunene čarape, a tu je i stara Singerica, pribor za osobnu higijenu, ručne mašine za šišanje, potom i novčanici, karte, ali i stare torbice koje imaju bar 80 godina, a izgledaju potpuno novo.

Članova u udruzi ima desetak, ali kad treba pripomoći, uskaču im i mlađi

Svakodnevica Vodenčana bio je rad u polju, pa poseban dio etno kuće čine alati.

Boketić, oruđe, nošnja, sve odiše nekadašnjim vremenima

-Greben, krunjača, češalj za blago, srp, širočka sjekira, mašina za čvarke, klepci za oštrenje kose, tek su dio bogate zbirke oruđa koja priča o muci i trudu u prošlosti.

Tu je i “boketić” u kojem se nosilo mlijeko ili bijela kava, stari kofer od slame s kojim se išlo u vojsku, a Mika se sjeća i da se kruh nije pekao svaki dan.

Kuća u kojoj se ovaj muzej baštine nalazi imala je tri prostorije. Jednu veliku gdje se jelo, potom kuhinju te sobu koja bi obično bila za “uživanje” mlađem bračnom paru koji je tu dijelilo intimne trenutke.

Tko želi, rado će mu pokazati povijest sela

“Pri Jelki” su i dijelovi narodne nošnje, tzv. zastor kojeg je radila Barbarina baka i ima 120 godina, a dio nošnji izradile su i Barbara i njene kolegice iz udruge.

Napravili su i kutak za higijenu, s lavorom i škafom u kojem se nosila voda na glavi. Po vodu se išlo na izvor, tek malo udaljen od kuće, a jutarnja toaleta imala je na raspolaganju i domaći sapun.

Čim pronađu nešto staro i interesantno, nadopunjuju zbirku, a koga god zanima, supružnici Leš drage će im volje otvoriti vrata ove kuće i odvesti ih u prošlost.

Barka i Mika, uz pomoć prijatelja tako su na najbolji mogući način odlučili othrvati se modernim vremenima, a onda i od zaborava spasiti način života Vodenčana u prošlosti.

Portal Radio-Mrežnica unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više na Prihvati Čitaj više