Stigla me
Veza između pjesama i događaja koje pamtim u mojoj je memoriji označena znakom jednakosti. Nekakva samo meni znana top lista u glavi svojevrsna je navigacija za oživljavanje događaja koji su duboko urezani u hard disk i nema tog resetiranja koji bi ih izbrisali.
Primjerice Aki, koji nas je iznenada napustio svojim je glasom oslikao najteže trenutke, kad sam mlad ostao bez jednog roditelja. Te ’81, „Valjak“ je promovirao ploču „Vruće igre“ s hrpom hitova . Pjesma „Hvala ti“, s onom turobnom atmosferom i neponovljivom virtuoznošću Akijeva sugestivna vokala, meni je tugu pojačavala, ali istovremeno davala nekakvu snagu za borbu s nevoljama i iskorak iz te situacije.
Život svašta donese i odnese , ali kako stara otrcana fraza veli “pjesma nas je održala“, uz glazbeni soundtrack, stvari postaju lakše izdržljive i zapamćene.
Ipak, jedna pjesma mi je svih ovih godina ispala iz memorije, a svirala je u jednoj baš opakoj situaciji. Što je najgore, svu muku koja me snašla pamtim do u detalj, ali sama ta pjesma, koja me tada održala iznad površine, netragom je nestala iz mog pamćenja, sve do jedne kišovite nedjelje s kraja prošle godine, kad sam uživao gledajući dokumentarac o grupi ABBA.
Priča o grupi čije su pjesme jednostavno neizbježne, bez obzira jeste li ljubitelj takve glazbe ili ljuti roker , ili cajkaroš. Tko nije čuo za „onu dvojicu i njih dvije- crnu i plavu“ koji štancaju hitove i treća su ili četvrta ekonomska snaga u Švedskoj. Odmah iza Volva , avio industrije i čeličana…
Pri kraju dokumentarca, kad se opisivalo vrijeme prije konačnog razilaska grupe, dakle u vrijeme kad su se već ugasli brakovi između Agnete i Bjorna kao i Anni Fride i i Bennija, a glazbeno djelovanje bilo je samo odrađivanje ugovora prema izdavačima i sponzorima.
U opisivanju te mučne situacije, naravno i tužne, kao primjer navedena je pjesma „The day before you come“. Pjesma s glazbeno zanatske strane, ništa posebno. U stvari vrlo jednostavna. Sintisajzer, ritam mašina s basom i tek poneki efekt. Nema gitare, nema gudača, nema brass linije, nema čak ni pratećih vokala- samo blistavi sopran plavuše Anne, ali tako sugestivan i jak, da prodire tamo gdje malo tko ima pristup. Ona samo reda stihove i kako bi rekao Zvonko Bogdan – „ova pisma refren nema“… Štoviše, danas bi takav oblik pjesme bio tek demo snimka na koju će aranžeri producenti nabacati sve “dodatnu opremu”…
Atmosfera je ono što tu pjesmu čini posebnom. Taj C-mol, nekakva tuga koja se tu provlači, sjeta, usponi i padovi životni, sve nekako dvojako. U trenutku kad sam je prvi puta čuo, a opisat ću trenutak, nisam znao ni kako se zove, o čemu ta zelenooka ptica pjevica pjeva, samo me ozračila nečim do tada nedoživljenim….
Slušam pjesmu u toplini doma svoga, vani kiša, kao i 40 godina ranije, sav se naježio, ali od nečega što se zove- otkud mi je ta pjesma poznata i zašto bih ja trebao znati više o tom komadu od 5 minuta nota i ritma. Kad je stvar ušla u fade out,dakle kraju, pogodila me strijela iz prošlosti- sjetio sam se! Kako bi rekao Mišo Kovač, spojili su se nebo i zemlja .
Priča ide ovako:
U jesen 1981. pola godine od nesreće u kojoj smo ostali bez oca, odoh ja u Novi Sad odslužiti vojsku. Kao vezist nije bilo nekakvih krvavih obuka, ali s vremena na vrijeme valjalo je naučeno primijeniti u praksi, točnije vježbama na terenu.
Pri kraju obuke, s rana proljeća, počeli su nas puštati doma na tzv. vikend odsustvo. Oni koji su se grebali i cinkali sve oko sebe dobili bi slobodno od četvrtka do ponedjeljka, a mi ostala raja, od petka do nedjelje. Kako me je jako prala nostalgija i briga za mamu,brata, dedu, jedva sam čekao otići doma, jer pisma su ipak nešto drugo. Zamolio sam vodnika da to bude početkom ožujka, kad je tati godišnjica. Živio sam za taj dan kad ću zapaliti svijeću na grobu i otići na misu, koju je mama uplatila još za Božić. Videćemo, rekao je drug Milorad .
Ožujak se došuljao u Vojvodinu, a ja idem pitati, jesam li na redu za vikend , ako nikako bar u petak.
Jesi li ti bre normalan? Kakav vikend? Vežbu imamo ! I to ozbiljnu, general će da dođe da prekontroliše kako se snalazimo…
Srušio mi se svijet u sekundi. Pomišljao sam i da nestanem u srijedu, to je dan kad smo imali par sati izlaska u grad, ali nisam baš bio takav mangup, pa mi je preostalo samo podići ovratnik, nabiti kapu dublje i prepustiti se muzici s tranzistora ,mog najvjernijeg druga.
Tog smo petka kamionima stigli u podnožje Fruške Gore i dobili zadatke. Jedan vod će napadati položaje, a moj se kao brani. Taktika je takva, da će nekoliko vojnika biti izvidnica, dakle ukopati se ispred linije i kad vidimo napredovanje napadača, naše je da uspostavimo vezu s našima, pružimo otpor koliko možemo i povučemo se. Taj zadatak zapao je Avdimetaja iz Gnjilana, koji je samovoljno ostao deset dana doma za vikend, umjesto tri dana i moj najbolji drug Đorđević iz Beograda, koji je svakom prilikom bježao doma u stojadinu kojeg je parkirao nedaleko kasarne. Kad su ga uhvatili, kažnjavali su ga na sve mile načine. Ja sam upao u kažnjeničku trojku, jer sam zatečen u kantini , kad za to nije bilo vreme…
Kad smo počeli kopati taj naš rov na rubu šume, počela je padati hladna martovska kiša. Nevolju je pojačavala i jaka košava, koja puše iz svih smjerova. Kako god se za bukvu zakloniš, košava te nađe i svira kroz kosti.
Rov smo iskopali, taman da sva trojica zalegnemo, ali on se uporno punio blatnom vodom. Šljemovima smo je izbacivali, ali nije pomoglo. Psovali smo na hrvatskom, srpskom ,engleskom, njemačkom i albanskom jeziku, naslućujući što nas čeka.
Počeo je kao napad, ja uključio svoj RUP-12, javio našima da agresor stiže, opalili mi par metaka onih manevarskih i krenemo se povlačiti. Ali, nećeš vojniče!? Nekakav zajebani poručnik dojuri i vikne: Gde ćete vas trojica !? U rov zalegni, odvrati napad, pa onda u beganiju !
Jebem ti život… zalegnemo u rov, voda do vrata , mokri u sekundi. Ispucamo po šaržer iz Pap- ovke, pa punih čizama vode krenemo nazad.
To ništa ne valja- dreknu poručnik, puhne u zviždaljku i vrati nas na početne položaje. Kao da snimamo film, on se uživio u ulogu redatelja, pa nas je još dva puta okupao prije nego smo se polumrtvi i blatni srušili u žitko vojvođansko blato, potpuno ravnodušni što nam je položaj probijen .
Temperatura je bila jedan ili dva stupnja, košava radi kao Panasonic klima uređaj, a pretpostavljeni još ne svira kraj muke, nego nas postrojene” pere” i obećava reprizu sutra ujutro…
Nas trojica, koji smo izgledali kao manekeni za blatnu kolekciju „zima- proljeće ’82“, najgore smo prošli pa smo dobili jednu prostoriju u brvnari da se malo riješimo blata i osušimo, dok su ostali zalegli u betonske bunkere ukopane u brdo.
Naložili smo peć i skinuli se do gaća. Uniforme povješali na stolce oko peći, čizme objesili iznad, a mi se umotali u onu smrdljivu ćebad i skutrili se na jedini raspoloživi krevet sve uz cvokot neopranih zuba ,proklinjući sudbinu kletu.
Spavati se nije moglo, pa sam ja izvukao svoj tranzistor koji je plivao skupa s nama, ali našli smo nečije baterije na stolu, pa se hladnom prostorijom proširio zvuk noćnog programa beogradskog Radija 202.
Nekako pred jutro, pospani voditelj najavio je da ćemo čuti nekoliko pesama s poslednjeg albuma grupe ABBA, kojim se oni opraštaju od verne publike. S pola uha smo šutke slušali, njih dvojica su pušili jednu za drugom, a mene je preplavila još jača tuga. Umjesto doma u svom toplom krevetu, sit dobre mamine hrane, ja ležim ovdje s dobrim šansama za upalu pluća…
Onda je zasvirala ona Abbina laganica. Pola pjesme sam slušao i tonuo u atmosferu tog songa, a onda me zadnjih dvije i pol minute progutala ostavljajući totalni nered u mozgu…Taj blistavi vokal i sjeta koja iz njega izbija izravno se spojila s mojim ranjenim srcem…Nisam znao, kako rekoh, što i o čemu ona pjeva, koji je naslov, ali ta je pjesma tu večer bila upućena samo meni…Ono, kao ptica koja ide na jug, nepogrešivo nađe cilj i isto se tako vrati u svoju Švedsku.
S jutrom je nevolja prošla, a kako se kiša nije smirivala, netko se bar malo razuman smilovao, otkazao nastavak vježbe , pa smo se vratili u kasarnu.Vjerojatno se tom generalu, s kojim su nas stalno strašili nije išlo u blato do vrata, i to baš subotom ujutro kad ona njegova ode na pijacu, pa u miru može a poteže rakiju iz regala…
Događaj smo prepričavali često puta, ja sam ga pamtio i po povratku doma, ali mi se pjesma putem negdje izgubila iz te sekvence.
Sve do dokumentarca u kasni sat 40 godina kasnije…
Kiša, koja mi sad ne može ništa i pjesma koja je izmigoljila iz ilegale. Pjesma, koja ocrtava svu turobnost rastanaka, što bračnih ,što karijernih, upamtih , zove se „The day before you come“.
Otišao na „Jubito“, skinuo je i prepustio se spotu i atmosferu da me opet odnese u te rane osamdesete , da kroz tu vrstu katarze na sigurno pohranim uspomene. Pjesmu, koju sam kao izgubljenog rođaka konačno našao, ljubomorno pjevušim u sebi.
Jer, i dosad se tamo krila…