Sto jadi u “Stojadinu”

Baš kao i današnje, jutro prije 16 godina, te ´91., svanulo je sunčano i neuobičajeno toplo. Malo se spavalo prethodne noći, nije zbog topline, već zbog osjećaja koji je poput nezadržive plime okupirao mozak, najavljujući okupaciju kreveta, kuće, sela, sve do Tokija…

U predvečerje toga, najtužnijeg dana u mom životu, ne računajući tragičnu smrt oca, dogodilo se puno toga… Grožđe je rodilo te godine jednako kao i ove. Iz vinograda čuli su se glasovi berača, a potom brujanje traktora koji su urod vozili u pravcu podruma. Međutim, brujanje traktora nadjačalo je škripanje čeličnih gusjenica i vika ljudi s puškama u rukama. Ekipa koja je došla na ekskurziju iz Loznice za početak je zarobila grupu berača grožđa i po njima poslala mještanima jasnu poruku: Do sutra u podne nek´ jave da će predati svo oružje koje imaju, inače mi najprije “rešavamo” preostale zarobljenike, a onda “će da najebe celo selo”! Usput su avanturisti “HOS-a” iz Rečice nasumce raspalili VBR-om po Vojniću (a nakon toga zbrisali u pravcu Zagreba), što je naše “osloboditelje” dodatno razbjesnilo pa su odlučili uzvratiti kako najbolje znaju i umiju…

Nakon nekoliko mjeseci staražarenja po selu i kopanja rovova, kupovanja “Kalašnjikova” od švercera, došla je jasna poruka iz Karlovca da nam nema tko pomoći i da bježimo dok se još može! Baš lijepo, pomislih. A, jebiga. U iskopan rov za obranu brat i ja zakopali smo “Tanđaru”, nešto bombi i dedinu lovačku pušku, spalili sve pozive na straže i rasporede pa lagano u utovar.

Možda ne bih o tome pisao da me nije događaj iz Kupske ulice u Zagrebu, gdje su ljudi preko noći ostali bez domova, tako jako podsjetio na te dane. Ista nevolja, nemoć, neizvjesnost i osjećaj da si stranac u vlastitoj državi, ako spavaš pod tuđim krovom i ovisiš o tuđem loncu i novcu… Tako je tužna kolona krenula put Karlovca, tog 4.10.1991. A da bi se Karlovca dočepalo, valjalo je proći “check point” rezervista na ulazu u tada još Tušilovački Cerovac. Maskirani, naoružani i namrgođeni, zaustavljali su nas jednog po jednog. Kroz glavu su mi letile svakojake misli: Sad će me tu isprovocirati pa zatvoriti u Vojnić, zaplijenit će mi “stojadina”, vratit će me nazad, uzeti će mi televizor, video, jer to nije predviđeno za unos kroz ovu novouspostavljenu carinu… Ali, drug s puščetinom samo je probrljao po vrhu hrpe u prtljažniku, rutinski (kao pravi carinik), upitavši kuda idemo i imamo li kakvog oružja, usput ovlaš preturajući po gaćama, čarapama i košuljama koje su prekrivale sav ostali, već opisani audio imetak.
– Ma kakvo oružje, evo, idemo na posao – uzvratih ja, tobože ležerno, pokazujući na bijele konobarske košulje i bluze supruge i mene.
– A na posao ideš, burazeru?! Bojim se da će ti prvi posao biti da mi natočiš o´lađeno Karlovačko pivo kad sutra uđemo u te Karlovce – nadmeno će okupator..
– He, he, ako bude tako, nema problema – udaram ja na diplomaciju.
– A šta misliš da neće? – namrgodio se moj oslobodioc, koji me upravo na četiri godine oslobodio kuće, imanja, mame, susjeda, psa i svega, jebi ga…
– Ma, ništa ti ne brini, čeka te gajba ´ladnog…
Pustio nas vojnik, a ja sam cijelo vrijeme gledao u retrovizor da se momak ne predomisli i isprati nas kakvim rafalom iz one puščetine, koju je cijelo vrijeme nervozno stiskao u junačkoj desnici…

Toga dana je zaista počelo. Nekih stotinjak metara od “Miloša”, gdje sam upravo zadužio ´iće i piće, pala je prva granata. Ubila je Jozu i prijatelja mu, kojem ne znam ime, dok su igrali šah na klupi u parku. Iako je jedan od njih dvojice bio na potezu, potegli su neki drugi, iz topa koji nije bio na šahovskoj ploči… Ostalo je povijest.

Ipak, osjećaj bijesa, nepravde, ali ne i strah od nepoznatog i naoko bezizlaznog, pojavio se po oslobođenju moga i ostalih okupiranih prostora. Netko je “provalio” da će se tzv. “vojni stanovi” moći otkupiti po, naravno, povoljnim uvjetima. Iako mi ona skučena “gajba” od tridesetak kvadrata na Rakovcu nikad nije bila dovoljno prostrana, niti sam se tamo vidio u budućnosti, ´ajd, idemo pitati… Kud svi tud´ i mali Mujo… Tek što sam zaustio o kojemu je stanu riječ, birokrat u odori me je gotovo svojeručno izbacio van iz te krletke!
– Imate kuću, a jagmate se za vojni stan! – prekorio me bivši kuhar, sada gospodar kvadrata i faca od formata.
Ma, selim se ja doma čim sunce grane, ali ako je kupovina ostvariva… Why not!? Malo morgen. Sutradan je stigla komisija popisati što sve ima u stanu, da ne bih valjda iščupao truli sudoper i vozio kadu veličine 50×50 na Vukmanić ili, ne daj Bože, otšerafio bojler “Obodin” model ´64… Popizdio sam, odbio kamion koji su mi nudili za pomoć u prijevozu i u nekoliko navrata s “Malim divom” R-4, koji je naslijedio “Stojadina”, odnio sve pokretnine doma. Nabijem vas i vaš stan na ono na što danas Mamić nabija novinare.

By the way, taj stan je i dan danas prazan. Nitko nije lud da kupi ili unajmi te do bola loše urađene socijalističke, oljuštene zidove i uživa hodajući na linoleumu s rupama… A ono ´ladno pivce za “osloboditelje” popili smo s posebnim guštom, sve podrigujući za zdravlje i sreću svih ljudi na svijetu. Bili smo kao misice – s željom za mir i ljubav na cijeloj kugli zemaljskoj. ´Ajmo sad svi onu našu staru: All we are saying is give peace a chance…