Sunce mamino

– Ivane, znaš li možda gdje je moja zlatna narukvica? – pita mama Srđana sinka svoga, već izbezumljena od traženja još nekih komada nakita, koje nikako da ugleda u kutijama…
– Znam, mama. Ja sam te riješio te bižuterije, da se ne kitiš više k´o “vlaška” mlada. Obnovi si malo kolekciju, nisi ti još za bacit´!
– Pa šta si, nesrićo, učinija!? – kršeći ruke zakukala jadna majka.
– Proda san, ća bi s tin drugo moga. Ima san neke dugove pa da te ne žican puste ´ijade, očistija san ti ladice! ´Ajd, pusa, žurin napravit đir motorinon!

Eto, tako je otprilike bilo u domu sestre Gorana Ivaniševića, čiji je rastrošni sinko “utopio” mamine uspomene za pola milijuna eura. Sinčina, ponos majke, koja već dugo kuburi s opakim bolestima i oca, koji je napustio obiteljsku idilu i odselio se, ima krasne “opisne” ocjene. S nepunih 19 ljeta zaradio je 160 kaznenih prijava! Što za divljanje motorima, što za dilanje, što za nasilničko ponašanje. Vjerojatno je mulac smatrao da mu je sve dozvoljeno, kao nećaku slavnog Gorana. Uostalom, i ovaj je lomio rekete i vikao na suce kad bi mu ovi digli tanke živce…

Priča druga.
– Stari, daj mi nešto love, idem s dečkima na more – pomalo snuždeno promuca Novica, molećivo gledajući tatu Hrvoja koji hladno odvrati:
– Pa, dao sam ti šesto kuna prošli tjedan. Kako si već “spizdio” toliku lovu?
– Daj ne budi “škot”, tata, znaš da mi auto dosta troši, a bio mi je i rođendan pa sam počastio ekipu… – uporan je Novica.
– Evo ti sve što imam – reče otac, pružajući sinu nekoliko presavijenih novčanica.
– Pa kaj je to!? Parsto kuna!? S tim ne mogu ni do Jaske, kamoli do Hvara… – zacvili Novica, znajući da stari neće popustiti.
– Snađi se sam. Kad sam ja bio u tvojim godinama…
– O.K., snaći ću se – procijedio je Novica, neobično hladno i odlučno.

Toga dana snašao se vrlo brzo. Navratio je s frendovima do Zagorčevih, a ostalo je povijest. Sinko se zaista snašao pa ima sređen stan i hranu, potpuno besplatno, u poznatom zagorskom odmaralištu – Lepoglava.

Priča treća.
Iz čiste dosade, ne znajući kuda sa sobom, Dragan i Massimo, dvojica vrijednih istarskh studenata, navratiše do svog zemljaka Ante. Stan u zagrebačkom centru uskoro se pretvorio u poprište scena iz najmorbidnijih Tarantinovih filmova. Četrdeset puta nožem ubodeni Ante, u očaju je otpuzao na balkon, s kojega je pao na pločnik, doslovno odeletjevši s ovoga svijeta. Nervozni Dragan upisao je tako svoju drugu, besmislenu žrtvu, jer je nešto ranije u “vječna lovišta”, bez nekog osobitog razloga, poslao 77-godišnju staricu Mariju, koja ga je nasekirala na “domaćem terenu” u okolici Labina.

Ako ovim svježim slučajevima pribrojimo i brojna gaženja slučajnih nesretnika na cestama, onda je poslijeratna niska “velikih djela” golobradih i tek procvalih mladaca zaista impresivna i zabrinjavajuća. Tim više što nitko od glavnih junaka ovih priča nije živio loše. Štoviše, imali su sve što su poželjeli. Ali, ipak, nešto je krenulo po zlu. I teško da će ikada moći popraviti štetu. Pa se zapitajmo, kako odgajamo djecu. Za početak, majke neka zavire u ladice s nakitom, a očevi u ladice i police s kratkim i dugim cijevima. Da ih ne bi prepoznali u crnim kronikama i kod sveprisutnih forenzičara.