Tamburitza i tschewaptschitschi
Da ne bi bilo zabune, i ja sam primjer da se danas svatko dohvati tambure pa tambura. Tambura li tambura, gdje treba, a još više gdje ne treba. “Tamburalo momče” – zove se jedna stara bosanska pjesma, a tamburalo “derle” medvjedu, aktualni je “hit” u Lici i okolnom kršu.
Što je nagnalo mladu volonterku “Švabicu” da uđe u medvjeđi prostor i počne svirati ličko kolo, to samo ona zna. O, Mein Gott! Mi smo stvarno medij za ispunjavanje tuđinskih, kojekakvih potreba i frustracija. Najprije smo godinama trpjeli šljemove svih boja, pa promatrače, pa komisije, misije, misionare, mirotvorce, financijske moćnike, stoku sitnog zuba, diletante, prevarante, buzurante. Nekako se, eto, smirilo, sve je manje bjelosvjetskih hohštaplera, pa je tamburašica izbila u prvi plan, vjerojatno nesvjesna svojeg postupka.
Opet ću uzeti sebe kao primjer, da se netko ne bi prepoznao pa mi nabio na nos, da tuđe nevolje opisujem gdje i kako stignem, a sebe štedim… U danima kada gubim noći radeći, neminovno je malo “ubiti oko” poslijepodne i predvečer, jer prijeti pad napona i urušavanje tjelesnog sustava… I što se onda događa? Poslovično, pizdarije. Od premorenosti tijelo obamre, ali mozak i dalje radi. Neće san na oči pa makar molio Očenaše i ovce brojao. Kad se, nakon nekog vremena, vijuge malo opuste, slike pomalo nestaje, slatka koprena sna već preuzima sve u svoje skute – šok! Susjed, koji ima pilanu, pali pilu! Ne ovu tihu na “gater”, već motornu, ljutu i glasnu “štilovku”!!! Zzuuuujjjjj, brrrmmmm, ziga, zaga… Valjda neće dugo, tješim se i idem obaviti pišanje, kad su oči već širom otvorene… I zaista, žaganje brzo utihne, a pilana iz doba Franje Josipa ritmičnim “zigazaganjem” samo pospješuje hipnozu… Sad će valjda i san, imam još samo dvije vure vremena pa opet na put…
Tonem polako i sigurno. Sanjam već neke gluposti… A onda opet napad s ceste… Momak koji ima najjači auto u selu, stalno nešto prčka po njemu, a ponajviše po kočnicama, jer ako ga one izdaju, ne gine mu škarpa… Opet je “štelao” bremze, pa sad isprobava posao: Brrrrrrrrmmmmm, škriiiiiiiip, gas, kočnica, ručna, okret, pa opet “Do sto na sat u pet sekundi” i, naravno, škriiiiiip!!!! E, jebiga. Sagradit ću kolibu u šumi i tamo pokušati zaspati.
Uglavnom, nije išlo. Nervozan, pospan, živčan k´o ovca jalovica, ustajem i idem sjesti na terasu, vegetirati i levitirati malo. Sanjat ću otvorenih očiju, kako bi to pjesnici rekli. Hoću, brus. Iz nekadašnjeg Doma kulture, sada Vatrogasnog doma, krenu pucati topovi s Navaronea. I ovo je bila pjesnička vratolomija – naime, momci su nabavili zvučni sistem koji se čuje do Vojnića. Staru žbuku na Domu su skinuli za pola sata. Odvrnuli su sistem do pola snage, žbuka je otpala k´o od šale. Dakle, počelo je zagrijavanje za nečiji rođendan. Poslovično peku roštilj, što je u redu, ali i rasturaju narodnjacima, što je tužno…
Reci sve želje, reci što treba
skinut´ za te zvezde sa neba
ukrotit´ ću zvezdano jato
nema što neću, za tebe zlaaaaaatooooo……
Raspevao se, valjda Sinan Sakić, a ja poskakujem na stolcu, ptice se razbježale, odnekud se čuje ljuti dječji plač. Zato ja u potpunosti razumijem medvjede u Kuterevu… Oni bi spavali, a pretoplo je. Legnu, ponadaju se, sad će san, kad ono netko ulazi. Pa još i svira. Da je to hrvatska tambura na hrvatskom ramenu, ajde, de… Popizdili medvjedi pa u napad. Čisto instinktivno i opravdano. Kud´ ćeš u moje? Pa još i tamburaš mi na uho pospano. Brundo samo brani svoje… Ablegen!
Mislim da je vrijeme da se malo modificiraju neke izreke, poput one: Ne diraj lava dok spava – s dodatkom – ni medvjeda kad ne može zaspati, ni radijskog voditelja dok ga boli grlo, a cijeli svijet boli pokemon za njegove boli… Žagaj, roštaj, tamburaj, sve je to za ljude i medvjede… Dok ne popizde!