Tko tebe kamenom…
Kad se zagazi u sedmo desetljeće života svoje vršnjake, osim u rijetkim prilikama proslava godišnjica matura, najčešće sretnemo – na sprovodima !?
Znamo da tu reda nema, ali počeli smo ispraćati prijatelje s kojima smo zajedno pošli u prvi razred, dakle godište ’62.
Najprije je iz Njemačke došla vijest da je tamo umro Iva H. koji je godinu dana stariji, ali poskliznuo se treći razred, pa smo skupa ¨maturirali¨ u Područnoj školi Vukmanić, da bi prošli tjedan ispratili Zdravka Š. koji je osim onih pet godina prognaništva cijeli život proveo u našim nogometnim,a pogotovo košarkaškim momčadima, jer je bio među najvišima i najjačima među nama.
Tužni i utučeni složili smo se da je Zdravko bio valjda najmirniji i najnekonfliktniji od svih nas. Nikad galame, svađe, a kamoli da potegne šaku na nekoga. Koliko velik i jak, toliko dobar, vrijedan i nitko tko ga je znao nema lošu riječ za njega.
Rat je proveo u odori, čitav se vratio doma, ali na žalost, oca su mu ubili snajperskim metkom pri kraju rata. On je bio jedan od onih koji ni po koju cijenu nisu htjeli napustiti rodnu grudu, što ga je na kraju koštalo i života. Njemu se ostvarila rečenica koju je moja mama često u to ratno doba izgovarala : ¨Ja ću iz svoje iže samo z nogama napred¨!?
Stojeći pred mrtvačnicom malo smo se prisjetili nekih događaja dok smo Zdravko i mi bili zaigrani i pomalo nestašni klinci skloni svakakvim psinama, a uvjerljivo najgore smo prošli prilikom jedne dječačke gluposti koja nam je pala na pamet u pauzi između sata tjelesnog i likovnog odgoja, nismo se mogli složiti jel’ to bilo u 3. ili 4.razredu. Nevažno.
Važno je da se svatko sjeća dijela te epizode…
Dakle, učitelj , koji je bio dosta lake ruke za zviznuti šamar ili potegnuti čuperak kose iznad i pored uha u svakoj prilici kad bi napravili nešto što se nije uklapalo u njegove kurikulume, to popodne imao je nekakvog posla pa nas je pustio da na dvorištu igramo graničara, a onda ćemo kad se on vrati natrag u učionicu na likovni.
Mi odigrali svoje, a njega nikako… Cure su nastavile igrati lastež, a ne znamo kome je pala na pamet ¨genijalna¨ ideja da pokušamo kamenom pogoditi onog glinenog pijetla na vrhu krova dvorišne zgrade !?
Ajmooo!!!???
Bacali mi udarnički i uporno kamenje veće i manje, ali nikako pogoditi tog oroza, mamicu mu glinenu !?
Kamenje padalo po crijepu, ali i prelijetalo iznad krova.
Nije to moglo nikako završiti dobro, a znali smo da smo nagrebali, kad je jedan kamen pogodio pravog pijetla koji je nadzirao svoje kokošje jato iza ambara..
Bolno je kriknuo a njegove koke se uskokodakale izdajnički.
U taj trenutak pojavio se učo , a dežurni cinkaroši požurili su mu reći kaj smo napravili.
Odmazda je bila okrutna.
Najprije svakome od nas kamenobacača opalio po edukativni šamar, Zdravku čak dva, jer je on nekako ispao kriv da je pogodio pijetla, a onda iskorak u odgojnim mjerama – poredao nas je u vrstu, pa naredio da uzmemo kamen u ruku i podignemo je iznad ramena kao da ćemo baciti kamen!?
Naravno, nakon nekoliko minuta ruka zaboli i padne prema dole. Kome ruka popusti, odmah šamar za neposluh i vraćaj ruku u ¨borbeni položaj¨ !?
Dan danas, kad radim nešto s rukom iznad glave, recimo ovo ljeto dok sam farbao balkonsku ogradu, sjetio sam se te nelagode s bolnom desnicom u zraku.
Ne moram ni reći da je sutradan bio sazvan roditeljski sastanak, a znajući kako će mama reagirati, dočekao sam je s gipkom leskovom šibom koju sam pripremio, jer, nekako sam mislio da će bit manje ljuta, ako pokažem kajanje.
Još me ruka boljela od jučer, a još dva dana bridjela mi je guzica i leđa.
Lako je bilo Sizifu…Mi smo prošli puno gore, Sizif je bar spustio ruke dok se kamen kotrljao nizbrdo.