To moj Mato zna

Kako je imati starijeg brata ili sestru, ne znam. Spletom okolnosti, ispalo je da sam ja stariji braco pa su sve nevolje i djetinje frke uvijek išle meni na dušu, riječima: Pa, kako ste mogli to napraviti ?! (slomiti, skršiti, zapaliti susjedov stog slame, umlatiti patku, krasti trešnje…) Ti si stariji i valjda pametniji, kaj nisi maloga klopio iza ušiju, nego skupa delate kvar…!? Sram te bilo!

Dakle, rječnikom terorističkih skupina, ja sam bio taj koji je ‘preuzimao odgovornost’ za nečasne radnje i prouzročenu materijalnu i duhovnu štetu. Stoga me uopće ne čudi reakcija mlađeg brace bostonskog dvojca, koji je počinio onaj strašan zločin na maratonu, da je za sve kriv stariji brat, koji je bio ‘mastermind’ operacije, a on tek teklič koji je, u rečeno mu vrijeme, mobitelom aktivirao smrtonosne ekspres lonce, što odniješe tri života i obogaljiše desetke nedužnih… Tsarnajev Dzhokhar tako je u Tamerlana uperio prst krivice, onako mrtav ‘ladan, baš kakav mu je stariji braco nakon obračuna s policijom. On sam ostao je za sada bez glasa, ali zna kamo treba uprijeti prst. Ja ne znam ništa, to moj Tamerlan zna…

Podsjetilo me to na jednu neobičnu obitelj iz mog susjedstva i na njihov način razmišljanja i života uopće. Kako ‘svako naše malo misto ima svoga lera’, tako je i naše mjesto na brdašcu obilovalo neobičnim i osebujnim likovima, no samo je ova obitelj imala ‘ćaću i braću’, koji su svojim konstantnim devijacijama zabavljali svijet oko sebe. Iako ih tadašnje institucije nisu tretirale niti su im slali službe da ih uklope u okoliš i socijaliziraju, njihov ‘antuntunovski’ način života plijenio je pažnju svih. Tata Štefan radio je u ‘Zelenilu’, doma je držao krave i svinje, sve k’o i drugi, ali… Vječito nervozan, posebno bi mu se palila ‘žuta minuta’ kad bi netko u njegovoj blizini glasno i snažno zazviždao!? Fućkanje svake vrste smatrao je direktnim atakom na svoj nervni sustav pa je uslijedila vika, psovanje, a kad su zvižđači bili klinci, pala bi i ponekla ‘ćuška iza uva’. Svi su to znali pa udri šegu, naročito u autobusu, koji je uvijek bio pun pa je teško naći krivca. Što se on više ljuti, zabava je veća…

Mlađi sin Zlatan volio je svoj ‘kolibrić’, mali motorin, koji se stalno kvario, a on ga dovodio u vozno stanje. Bio je vrhunski terac-majstor pa je imao posla s postavljanjem kulira, a često je uređivao spomenike na groblju. Škola mu baš nije išla pa je, nakon četvrtog razreda, pohađao samo ‘muzičku školu’ kod jednog starog, koji ga je naučio svirati frulu, koja mu je bila zaštitni znak. I on bi po današnjim standardima vjerojatno bio upućen u kakvu specijaliziranu ustanovu, poput oca, ali i starijeg brata, koji je kasnije i bio čest korisnik raznih Zavoda. Dok je išao u školu, čija zgrada je bila udaljena pedesetak metara od njihove kuće, često je komunicirao sa starijim bratom Matom. Kad bi učitelj pitao Zlatana koliko su dva i dva, on bi rekao – To moj Mato zna! Slično bi bilo sa svakim pitanjem koje mu nije bilo jasno. Na sve to imao je jedinstven odgovor: To moj Mato zna! Da ne bi ispalo da laže, izjurio bi van iz učionice i zavikao preko ceste: Mato, kol’ko je dva i dva? Pa čet’ri, bedak jedan, uzvratio bi stariji brat, koji je mogao završiti i više od osam razreda škole. Tko je planirao akciju na maratonu ‘žoharu’? – To moj Tamerlan zna… Koji je glavni grad Jugoslavije, Zlatane? – To moj Mato zna…

Još nešto povezuje Zlatana i ovu ubojitu braću – eksplozivne naprave i uživancija u pucanju. No, za razliku od ovih pomračenih umova, Zlatan je bio benigni prišt. Obožavao je popravljati stare kubure i pucati iz njih u svakoj prilici, a najrađe za Božić. Tada bi, na Polnoćki, obavezno bilo i nekoliko ‘žbirova’, koji bi pažljivo slušali što će pop propovijedati, a onda paziti tko puca i iz čega to čini. Jer svi su tada imali po bar jednu Zbrojevku prešvercanu iz Njemačke, ali to je bilo opasno pokazivati pa se pribjegavalo primitivnim ‘mužarima’, koji su u stvari bili cijev od osovine gumenjaka, u koju se naguralo baruta, papira, mrvljene cigle i, nakon pripaljivanje korde, valjalo je maknut’ se, jer to je opalilo k’o top. Ta paljba osobito je smetala ‘organe’ pa su ‘artiljerci’ svake godine mijenjali lokaciju opaljenja, a uvijek je jedan od njih bio i Zlatan. Osim što je on tu bio neprikosnoveni majstor, lakše bi njemu bilo se opravdati što čini, ako ga slučajno uhvate, nego nekome ‘normalnome’. On ima ‘žutu knjižicu’, govorili su, a to znači dijagnozu koja ima puno stranih riječi, a završava nekako sa ‘frenija’… Bostonski krvnici sklepali su naprave, kukavički se makli pa prolili krv, a Zlatan i Mato pucali su u zrak od sreće i u znak prkosa i otpora neprijateljima u kožnim kaputima. Njihova dijagnoza, koju tek treba napisati za preživjelog, svakako neće utješiti obitelji unesrećenih.

Zlatan je umro prirodnom smrću nadomak tridesete, a Mato je zaglavio na apsurdan način – utopivši se u Korani. On je taman bio na dopustu iz Popovače ili Lipovice, ne znam točno, kad je krenuo krasti kokoši ili nešto drugo iz jednog ambara u Zastinji. Vlasnik je čuo komešanje peradi pa je izjurio s baterijskom lampom u noć, vičući na potencijalne tatove. Mato se uspaničio pa krenuo bježati u mrak. Nije ni vidio da je na rubu rijeke pa se našao u hladnoj Korani. Kao neplivač, nije imao šanse i ode on iz hladne vode u hladnu zemlju. Ostala ucviljena supruga i kćer i otac, koji je posljednji iz te obitelji otišao šepajući ‘preko jarka na Mijačevicu’ (lokalno groblje). Snaha je kuću prodala, sada u njoj živi obitelj doseljenika iz Bosne. To moj Mato ne zna, a ostala je legenda i ta legendarna uzrečica, koju smo često puta koristili kad bi pamet bila kratka, a pitanje teško.

To moj brat zna, ali ustrijelili ste ga, pa odgovora na pitanje zašto ste to učinili očito neće biti. Osim ako Đoharu kakav mužar ne pukne u glavi i ipak propjeva jer ne pali više obrana da ‘To moj Mato zna’.