Topnički dnevnici
Odlučio sam danas predati Vama, cijenjeni Sude, svoje dnevnike. Topničke dnevnike. Jedini sud koji priznajem, sud je slušatelja i čitatelja. Sud Partije nema ingerenciju jer nisam nikad bio ni u kakvoj takvoj asocijaciji. Pa tako, frustriran neprestanom gnjavažom haških nositelja onih smiješnih perika, da im se dostave dnevnici ispaljivanja plotuna u pravcu ‘Krajine’ iz naših oruđa, evo, odlučio sastaviti dnevnik pa ga dati svima na uvid. I sam po ratnom rasporedu topnik, po ‘VES-u’ vezist, imam pravo petljati se u tu materiju.
Draga Kitty…
Tako je pisanje svojih tužnih impresija pisala Ana Frank u čuvenom ‘Dnevniku…’ Kitili su se njenim imenom i djelom mnogi ovih dana. Vedrana Rudan, tobožnja opatica, mučenica, po struci novinarka i književnica, nije odolila zovu sirena televizijskih pa je raspalila po Židovima na svoj način. Frka se digla, Vedrana odletjela iz emisije, polemike niču svakodnevno, a Vedrani se, čini mi se, živo fućka za sve to.
Izraelci nisu vodili topničke dnevnike, a, uostalom, nitko ih to i ne traži… Osim možda njihovog logističara, koji mora sačiniti plan nabave novih granata i streljiva. U svoj sam dnevnik zapisao:
– Ne bih volio imati Vedranu za punicu. Zajebana baba….
Dragi Zdravko…
Pročitao sam danas tvoj intervju što ga dade beogradskim novinarima. ‘Bez Juge, samo jad i goleme tuge’. Tako bi pjesnik zažeo tvoju naricaljku za nekadašnjom državom. Niti sam na prvih 30 godina života u toj zajednici ne gledam kroz tamne naočale, naprotiv, bilo mi je sasvim ok. Ali, jebemu miša, Zdravkec… Zar je bolje bilo švercati traperice i prodavati ‘podguznike’ od stiropora na maksimirskom stadionu uoči utakmica, nego biti dopredsjednik ‘svetinje’, prodavati Modrića, Eduarda u Premiership, uvaljivati Drpića Švabama i brojati lovu u količinama bezbrojnim? Zar zaboravi potrgane majice na aerodromu, tamburaše okićene tvojim eurima, štake kojima si mlatio nekakve sitne gradske pročelnike, Ćiru, Mercedese i sav šušur u kojem očito uživaš i bez kojeg si kao ribica na suhom? U Jugoslaviji ti nisu podmetali mikrofom pod njušku svaki čas. Prije si mogao dobiti pendrekom ili toljagom od nekog Arkanovog borca, koji je bio u stanju ceo dan da urla: ‘Umem da kažem samo dve reči – Zvezda, Zvezda!!!’ A sad tvrdiš da sve te navijačke pjesme znaš napamet. Što Zvezdinih ‘Delija’, što Partizanovih ‘Grobara’… U svoj sam dnevnik zapisao:
– Ne bih volio imati Zdravka za brata. Zajeban tip…
Dragi Don Petre…
Svaka čast, Velečasni! To je potez za notes! Tko djetešcu svome tek rođenome ime po svecima iz kalendara dade ili neko drugo koje ne vuče na znate već što, dobiva 1000 kuna novorođenčetu pod jastuk! Dosta je bilo nekakvih izvedenica, poput Siniša, Nebojša, Maša, Lana, Slana, šta ti ja znam… Nek’ se po imenu zna tko si, čiji si, di ti je stina pradidova… Jedino bih ja predložio, ako smijem, naravno, da se djeci daju imena u skladu s vremenom u kojem živimo. Jer, ako su onomad krstili djecu imenima poput Petoljetka, Svemirko, Ofenziva, Jugoslav itd., sveudilj prateći društveni razvoj i tehnička dostignuća, zašto ne bismo sad i mi trajno obilježili sadašnje stanje. Moji prijedlozi: Recesinka, Krizoslav, Bananka, Neotplat Kreditimir, Ovrha, Krobeks, Participarina, Pitiespijenko, Pretvorbenka, Stečajica… U svoj sam dnevnik zapisao:
– Ne bih volio da me don iz Ploča ispovijeda. Pokora ne bi bila mala…
Dragi moj, meni najdraži…
Mislim na Njega. Na muški ponos, na ono mjesto koje nogometaši prekrivaju rukama kad stoje u ‘živom zidu’, očekujući udarac izvođača. Vidjeh, u posljednje vrijeme, počeli su laktovima skvrčenim štititi glavu, dok im je druga glava nezaštićena i prepuštena sudbini. I dok se svako normalno muško brine da Mu bude uvijek čisto, toplo, da ima pravovremene izlete u pravcu kompatibilnog organa suprotnog (pa i istog) spola, da bude u formi i pravi ‘Veseljko’, kako ga često zovu, neki izrodi odnose se prema Njegovom veličanstvu vrlo neodgovorno! Na netu nabasah na vijest da je umno poremećeni Nišlija (a to ga ne opravdava), nožem odrezao svoj organ, bacio ga u školjku, povukao vodu i pao u nesvijest. Užasnuta majka zatekla ga krvava i poluživa, brzo je zvala hitnu, misleći da mu je puklo slijepo crijevo… Ali, avaj, doktori ga zašiše, a pišu ne nađoše. Već su ga u kanalizacijskim cevkama izjeli pacovi… Pa kud, crni sine, da digneš ruku i oštro sečivo baš na taj vitalni organ, izvor života i bezbrojnih radosti?! Iako sve polako ide u …, u to što je on odrezao i bacio, to je ipak preradikalna mjera. U svoj sam dnevnik zapisao:
– Dragi muškarci, čuvajte svoj top, topić, cijev. Nož je za rezanje kobasa. Onih što su već skoro suhe…
Ako se već držimo one stare ‘U se, na se i podase’, valja imati dobre kobase.