Topole

Vjerojatno je to prvi znak senilnosti pa i blage neuračunljivosti, medicinski – neubrojivosti, kad vam se dogodi zamrzavanje slike u memoriji nekog prostora, koji već desetljećima izgleda potpuno drugačije. Što me najviše brine, tim prostorom prolazim svaki dan, ali ja vidim ono čega već dugo nema…

Ovaj zbrkani uvod raspetljat ću odmah. Ekipa iz Turanjske škole naručila ‘poklon buđenje’ za rođendan svojoj kolegici. Zovem ja ranom zorom, žena se spremno javi pa u zafrkanciju… Kuži ona tko zove i zašto, a ja zapeo za penjanje i padanje s voćaka, jer su mi prišapnuli da, osim što voli igrati nogomet (!?), rado se penje na stabla kruške, jabuke, šljive, a ne jednom je pala i razbila se pošteno. Pa petljam ja nešto o lojtrama, zavirivanju ispod i upozorim na visinu topola oko škole, uz preporuku da se na njih ne penje, bla, bla, truć, truć… Sretan rođendan, dobra zabava i pa-pa…

Nešto kasnije zove ravnatelj škole Milivoj. Kao nekadašnji đak te ustanove, pretrnuo sam kao da sam u petom razredu… Uvijek je frka kad te ravnatelj zove u kancelariju! Ovaj put, naravno, nije bio u pitanju nikakav ukor pred isključenje, već poziv na malo druženja. Nakon ćaskanja ugodnog, pita me on otkud mi one topole jutros u čestitki Renati za rođendan? Pa, ove oko igrališta, do ceste – velim ja. Kakve crne topole pa one su očerupane granatama i šrapnelima u ratu, a koje nisu pale same, srušene su pri uređenju školskog dvorišta i igrališta. Napravio ‘zbunjola facu’ pa bacim pogled kroz prozor, očekujući vidjeti red kanadskih topola, koje rastu i šume lišćem samo još u mom mozgu. Naravno da ih nema: više od dvadeset godina ih nisam mogao ni vidjeti. Jebiga, procijedih. Znam, u crkvi i školi nije lijepo psovati, ali što ćeš… Umjesto njih, koje su zaustavljale neprecizno udarene lopte s igrališta, žičana mreža i crnogorica postrojena u zeleni ‘živi zid’.

Kako su te topole zaostale u slijepom crijevu memorije, ne znam. Vjerojatno je to nekakva sugestija na djetinjstvo i dolazak na Turanj u petom razredu, kad mi je svijet postao puno prostraniji i zanimljiviji. To je, ustvari, bio prvi civilizacijski šok za mene, malog provincijalca, plahog i uplašenog mnoštvom stranog svijeta i učenika, koji su mi se svi činili pametnijim, većim i jačim od mene. Nakon tiskanja u tijesnom ‘Fap ili Sanos’ autobusu, koji je, pogotovo petkom, bio pravo kazalište, valjalo je prijeći cestu pa u razred s kutom i šlapama po nova znanja i saznanja. Da, bus je bio neiscrpna inspiracija za sve moje kasnije ‘stand up’ nastupe na stanici i u razredu. U ono vrijeme, kako veli ‘Evanđelje po Damirinčanima’, u autobusu se pušilo naveliko. Pogotovo šofer i kondukter, a ako bi nailazila kontrola karata, prvo bi se bacale cigarete kroz prozor pa onda zapovijedalo da se pripreme karte na pregled. Malo smrdi po duvanu, rekao bi revizor… Ma to ovi klinci iza puše, sad smo dvojicu nategli za uši, slagao bi vozač u plavoj kuti iz koje je virila kutija ‘Morave’… Petkom, kad se išlo na plac, ispod nogu su gakale guske, ćurlikali purani i kokodakale kokoši svezanih nogu. Neke su bile za tržište, a neke za gospona doktora, ‘socijalno’ ili fiškala… Smir’ de tu patku, da neb’ let’le skupa iz autobusa, živčanio bi šofer, uz uobičajno treniranje strogoće: ‘Ajmo sredina, malo napred!

Petak na Turnju, sredinom sedamdesetih, izgledao je ovako: Stočni sajam pun k’o čep. Mislim da je tamo u mjesec dana prošlo više krava i teladi, nego ih sada ukupno ima u okolici Karlovca. Romi s konjima, nakupci, prekupci, šverceri, kotlovi s vrućom i masnom kotlovinom, štandovi s potkovama, korbačima, ularima, ručno sklepani šank (dvije hrastove fosne), mlako pivo i ‘čokančići’ žestice. Gužva, galama, kamioni, traktori s gajbama punih odojaka i svinja, blejanje stoke, balega, ruka u ruku pa odmahivanje kad padne pogodba. Dinari, marke, lova se vrti, a kad se radno vrijeme sajma bliži kraju, a tako je nekako završavala i nastava nama đacima, ide se u birtiju na ‘likovo’, kod Steve po cement, vapno ili bilo kaj od repromaterijala, kojeg je bilo u izobilju. Trgovac Stevo računao je na škrneclima. Kakva fiskalna kasa ili izdavanje računa kompjuterski. Njegov fizikalac Mile sve to je trpao i ‘jario’ iz sjenika i ambara, koji su služili kao skladište. Turanj je imao i frizerske salone, nekoliko trgovina mješovitom robom, mogao se kupiti traktor kod Mirka, a kasnije su osvanule i dvije vulkanizerske radnje pa čak i disco klub u Domu kulture. Igralište na Degojama s ‘pravim 7-metarskim’ golovima… Pa kako onda meni Turanj ne bi izgledao kao Manhattan… Kad je netko od naših petkom bio na sajmu, ogrebli bi se za veliku vrećicu čipsa, smokija ili Koktu i Jupi.

Nastavnici su bili vrlo komotni i opušteni za današnje kriterije. Kad bolje razmislim, ministar Jovanović i njegovi inspektori danas bi tu ekipu pohapsili i hospitalizirali bez puno priče. Prije nastave obavezno bi svratili u ‘Staru birtiju’ na ‘otašćavanje’. Noseći svoje nastavničke torbe, iz birtije bi veselo izlazili Ostoja, Vukelić, kojeg smo zvali ‘Skazaljka’, Pero iz zemljopisa i Mudri, koji je predavao ‘Muzički odgoj’. On mi je ostao zauvijek urezan u sjećanje, jer je gotovo svaki sat prijetio onima koji kvare pjevanje i brundaju bez veze (uključujući i mene), da će sad ‘letjeti u Cvitešićev đubar’! To je bila hrpa gnoja, koja se nalazila na pet metara od školskog prozora. Danas više nema na tom mjestu ni kuće ni gnoja, već je tu vrtić u kojem je šefica Lidija, koja je sjedila ispred mene pa je bila u opasnosti da završi u Cvitešićevom đubru. Eto, ona je jedina u stvari i završila na tom mjestu, samo u drugačijoj ulozi i u puno mirisnijem okolišu…

U ratu nestalo zgrade ‘Conarice’, srušen je Dom, rasturilo ‘Ciglara’, vojarna je postala ‘Hotel Californija’ – pa budući Muzej, umjesto vulkanizera došle pekarnice i apoteke, u samoposluzi se izrađuju suveniri, na mjestu kioska ‘Borbe’ spomenik je palima, i mogao bih nabrajati do besvijesti… Topole su pale, a moje uspomene ostale svježe i jake. O Turnju sigurno više znaju i pozvaniji su da pišu o tom legendarnom mjestu mnogi drugi, ali čini mi se da se sve svelo na par prigodnih datuma i otrcane fraze o braniteljima i važnosti te bojišnice. Zato sam ja uzeo sebi za pravo opisati ga onako kako ja doživljavam mjesto gdje sam puno toga naučio.

P.S. Ako netko ima još koju sličicu za album ‘Fudbaleri i timovi’, nek mi se javi – nedostaje mi desetak…