Topom ću te gađat’, moja mala
Inspiraciju za ovaj tekst dali su mi ‘artiljerci iz kućne radinosti’ – Once upon a time in Slavonija: Hicem iz topa ručne izrade dvije su osobe teže ozlijeđene, jedna lakše i oštećene su dvije obiteljske kuće, dva automobila i motocikl, izvijestila je slavonsko-brodska policija. Policija je podnijela kaznenu prijavu protiv dvojice muškaraca u dobi od 47 i 32 godine, koje sumnjiči da su iz topa ručne izrade, kojeg su napunili barutom i papirom, ispalili hitac ispred jedne obiteljske kuće na području općine Oriovac u trenutku kretanja svadbene povorke, izvijestio je… itd.
Vraćamo se u 1976. Zimski raspust za nas buduće ‘šuvarovce’ počinjao je 15. siječnja, pa do veljače. Bila je to valjda naša prva zima s malo ili nimalo snijega, a k’o za vraga baš u ta dva tjedna niti pahuljice. Pa, kad se već nije mogla održati ‘paralelna Olimpijada’ s onom u Innsbrucku, valjalo je nekako ispuniti dane bez razlomaka i padeža. Igranje nogometa po blatnjavoj travi koštalo nas je teških batina po dolasku doma (kako su mi smiješne one reklame o svemogućim deterdžentima koji uklanjaju blatne mrlje…). Umjesto pohvale o snježno bijelom dresu i čarapama, imao sam sreće što više nisam stao u veš mašinu, jer bi me mama, onako bijesna, bacila čitavog unutra. Ne bi mi pomoglo ni sto Kalgona…
Kako smo u to doba svi htjeli biti ‘Jastreb’ iz Kapelskih kresova, a cure Ina, stalno smo kopali nekakve bunkere, izrađivali drvene puške i šeretski govorili En ti jarca, kao ‘Dimnjačar’ Dvornik. Ipak, neki od nas su se najviše divili ‘Prsanu’, koji je slagao mine, dizao vlakove u zrak i sve po scenariju.
Topla zima, bujna mašta čine svašta. ‘Ajmo i mi složit kakvu minu ili bar manji top, predložio je Zdenko, a ta je ideja zvučala tako dobro i uzbudljivo!? Jedan vojnik iz obližnje kasarne, koji se motao oko naše odrasle susjede, rekao je da on može donijeti malo baruta i da zna kako se radi top!?? Mi zinuli… Top, Bog te maz’o… Na kraju je ispalo da to nije nikakav revolucionaran izum, već ‘cevka’ koju u našem kraju zovu ‘Mužar’. Izvadili smo srednju cijev iz kotača zaprežnih kola, u deblji kraj nabili drveni čep (ručne izrade, naravno), prosvrdlali kroz čep rupicu za kordu (fitilj) i to je to! Preostalo je samo par ‘sitnica’, poput punjenja i probne salve!? Barut je donio soldat Nebojša, Siniša, kako li se zvao, zaboravio, pa nam pomogao nabiti uz crni prah još i lomljenu ciglu, papir i par manjih ‘rđavih šerafa te kuglica iz bicikla… Fitilj ili kordu posudili smo od Štefana, koji je bio jedno vrijeme vojnik Wermachta, pa nam je radosno tepao: Tako, tako, nek’ se vi ‘Jungenti’ obučavate! Ako Bog da opet će bit nezavisne ‘Rvacke! Što su to Jungenti, saznao sam tek kasnije…
Nakon tri dana ‘inžinjerije’ i sofisticirane ‘balistike’, naše oruđe bilo je spremno za probni hitac. Koje uzbuđenje, čovječe! Otišli smo iza groblja i ukopali svoj ‘Top s Navaronea’ u tvrdu ilovaču. Uperili ga u zid zemlje koja se tu kopala, da ne bi, nedaj Bože, nekoga pogodili. Ja sam se sjetio onog trešnjevog topa iz ‘Kruševske Republike’, kojim su pucali borci Goce Delčeva, a legenda kaže da je taj top ubio više onih koji su iz njega pucali (razletio se), nego one na koje je pucano!? Stoga smo pripalili kordu i tutanj u zaklon!
Oće l’ već jednom…? Činilo nam se da će to biti ćorak, kad je grunulo: BUUUUUM!!!!!! Hura! Opalio je k’o haubica, a na obali s pijeskom nastale duboke rupe! Prsane, nisi sam! Divili smo se svojoj rukotvorini sve do noći, a novu salvu dogovorili za sutra. Opet vojska vježba dolje u ‘Polju’ (Poligon Cerovac), rekla je baka, dodavši da nikad tako jako nisu gruvali! Još će nam oko ‘iže dovleć topove, jebala ih vježba…
Mi smo svoju vježbu s bojevim gađanjem nastavili sve dok smo imali dekagram baruta i metar korde, kao da je Božić. I kad smo mislili završiti sezonu artiljerizma, opaliti još jednu, pa sutra opet u školu, dogodilo se neminovno! Samo pukom srećom svi smo ostali čitavi… Kao i uvijek, napunili smo mužar svime i svačime, uperili ga u cilj, pripalili fitilj. Sad već kao iskusni minobacačlije, lagano smo se gegali u zaklon, jer znamo mi koliko treba do opaljenja. Tek što smo zalegli u jarak, ‘Ilindenski top’ je opalio, a onaj drveni čep fijuknuo nam je par centimetara iznad glava!? U jebote, procijedio je Žgela, dobro je! Blijedi i prestrašeni, krenuli smo u očevid. Naravno, drveni čep je od silne sile popustio i jednostavno izletio na drugu stranu brzinom zvuka i tup u bukvu, a lako je mogao u nečiju ‘tikvu’…
Tako je završila naša topnička karijera. Za razliku od ovih ‘majstora’ s početka teksta, kod nas je ispalo ‘Top sit i svatovi na broju’… Važno upozorenje: Ne pokušavajte to sami kod kuće!