Trliš

Predizborna kampanja bjesomučno se kotrlja medijima, uz ceste, po poštanskim sandučićima, ulicama, trgovima, a vjerojatno će netko i iz zraka poslati poruku putem sporog jednomotorca koji vuče transparent pretendenta na Markov trg.

Znači, ‘radna roba’ stranačkih i pojedinačnih predatora je uglavnom klasična. Za kampanju po cesti i skupovima – šuškavci, kape, šalovi, u rukama zastavice ili šalica čaja, kave, kuhanog vina. Za nastupe u medijima – odijelo, kravata za muškarce, kostimići i čarape boje kože od puno ‘den-a’ za žene. Nova frizura se podrazumijeva, torbica pomno odabrana. Za slike na plakatima – fotošop, za nastup na televiziji četa vizašista i stilista… To je njihov ‘trliš’, kako to zovu u Dalmaciji.

A pošto se radi o poslu na kojemu može doći do ozljeda na radu, možemo to podvesti i pod ‘HTZ opremu’. Nije bezopasno bez kacige hodati pogonom u kojem se udarnički proizvodi, vari, reže ‘terolitkom’, a sjetimo se samo Bandića i njegovog gacanja po blatu Kozari Boka, da ne spominjemo ono puzanje po zaleđenom spomeniku, za koje mu je trebala oprema kakvu imaju Stipe Božić i društvo… Čak i najobičnije rezanje vrpce krije u sebi opasnosti pa valja biti valjano opremljen. Uostalom, kad u novogodišnje jutro političari banu u bolnice na uslikavanje s prvorođencima, moraju obući one smiješne bluze, a na glavu staviti zaštitne kape, na noge one ‘krplje’. Bože mi prosti, podsjećaju me na ekipu iz filma ‘Let iznad kukavičjeg gnijezda’… Ali, publicitet je publicitet… I mo’š ih slikat’, kad se vole slikat’…

Uz radne robe koje su propisane zakonom i tradicijom, ima i onih koje se koriste ‘u fušu’. Mislim na glazbene sastave, koji vole biti jednako obučeni, ili striptizete koje vole biti jednako svučene. Poput Dimnjačara iz Kapelskih kresova, koji je mlatio lugare, žandare i talijane, ni meni se nikad uniforme nisu baš sviđale. Osim jedne… No, krenimo redom.

Pionirska kapa i marama ostale su mi u sjećanju samo po batinama koje sam dobio od učitelja i bake, nakon što sam se izgubio prije polaganja zakletve i primanja u Savez pionira Jugoslavije. Pripiškilo mi se, a kad sam se vratio u hodnik Sportske dvorane u Rakovcu, izgubio sam svoje pionirsko stado pa sam, plačući kraj šanka, ‘markirao’ zakletvu. Dobio sam sočnu kletvu i par vrućih zaušnjaka…

Kao bijeli galebovi bili smo obučeni u najlon košulje s leptir mašnom na bezbrojnim danima praktične nastave u ‘Korani’. Ne znam što mi je više išlo na živce – hlače ‘na crtu’ ili bluza u kojoj sam se osjećao kao prodavač ‘sladoljeda’, a leptir mašna me činila baš pravim ‘kelnerom’ iz kakve vagon restauracije… Jedva sam čekao uskočiti u traperice i kožnjak nakon kraja smjene. Srećom, ubrzo je stigla moda da se radi u malo više casual odjeći pa sam kraj tog dijela života dočekao ‘dezuniformiran’, ali ne i dezorjentiran.

O zaduživanju ‘Smb’ opreme u kasarni na Petrovaradinu mogao bih napisati roman tek nešto tanji od ‘Rata i mira’, ali spomenut ću samo šok koji sam doživio kad sam obukao one preširoke gaće, tri broja veće hlače, i krutu košulju… Smrdljiva kapa na glavi stajala mi je kao guski sedlo… Trebalo mi je par mjeseci da se naviknem na ono ‘klepetanje jaja’ jer doma nisam izlazio iz uskih ‘Rifli’ i slip gaća. A sada odjednom u međunožju nastade široka vojvođanska ravnica. Najgore je bilo ono jutarnje trčanje, kada sam proklinjao tu vojničku ‘narodnju nošnju’, koja mi je šamarala osjetljivu mošnju! Oficiri, onako ustegnuti i propisno ‘podašišani’, išli su mi na živce permanentno, a kad sam se dovukao doma, još par godina bi me u gradu presjeklo kad bi nailazio kakav major ili potpukovnik. Imao sam osjećaj da će me zaustaviti i pitati da im pokažem dozvolu za izlazak u grad… Policiju neću ni spominjati, oni me još jako mogu svašta pitati…

O našim šarenim odorama pisao sam nedavno, pa se ne bi štel ponavljati. Nosim ja i sviračku košulju i majicu s logotipom benda, oblačili su me u svakakve sponzorske majice po pozornicama, imam crveni komplet Djeda Mraza… Sve to je radna roba, trliš. Ipak, još od ministrantskih halja do danas, jedna mi je oprema definitivno prirasla srcu, iako je najneobičnija i dosta nespretna za nositi: Dugi bijeli plašt – podstava, plašt s križem na leđima i kape (mitre). Jedna s križem za Svetoga Nikolu i jedna s grozdovima za ulogu Svetog Martina. Imam i štap, bradu, kosu, čak i darove za djecu. Krampus plaši djecu pa ga izbjegavam angažirati. Puni su plakati raznih krampusa pa ne nedostaju…

Prvi ‘borbeni komplet’ posudio sam iz Zorin doma. Brzo sam zaključio da će mi ta ‘imitacija popa’ zatrebati u godinama koje slijede pa su mi u Kamanju sašili odoru po mjeri! Iako se smucam s njom po kočijama, konjima (!?), kamionetima, vinogradima, kletima, Zadružnim domovima do uglancanih pozornica restorana i hotela, nikad ta duga halja nije pretrpjela veću štetu… Nit’ se potrgala, nit’ me ‘ko propalio cigaretom ili zaparao čavlom. Kao da je garantni rok 15 godina! I upravo na tu godišnjicu – prvo ranjavanje… Na posljednjem ovogodišnjem ceremonijalu krštenja mošta, koje sam obavio među ‘Kud-ovcima’ na Vučjaku, nestrpljivi ‘somelier’ zagrabio je krigl domaćeg crvenog drajsana pa zakapao mene po rukavu i butelju u ‘ampideklu’. Jao, jao, pade krv nevinoga u žrtvu Bogu Bakusu! Kao u čitanju poslanice Korinćanima, domaćini su se sažalili nadamnom snuždenim pa uzeše halje, te ih odnesoše na kemijsko čišćenje. Kažu, tvrdokorne mrlje i fleke moraju nestati! Aleluja.

I tako, dok je moja omiljena radna roba u ‘čistilištu’, ostaje nam skupa čekati vidjeti kome će Sveti Nikola 4. prosinca donijeti punu torbu mandata, a kome će Krampus dati šibom po prstima i svezati ih svojim lancima pa baciti u dno pakla. Niste valjda pomislili da sam mislio na onog stričeka s bradom, koji je već neko vrijeme opaki Krampus.

Baj, baj… ić’ nam valja dalje!