Slušaj i gledaj online

  • weather-image

    6C° Karlovac

  • weather-image

    6C° Duga Resa

  • weather-image

    7C° Ogulin

  • weather-image

    6C° Ozalj

  • weather-image

    5C° Slunj

Karlovac ZAKON BRAĆE Podijeli

Trojica malih migranata iz Iraka, ostavljeni negdje “usput”, privremeni dom našli u Karlovcu: Mamu više nemaju, tata nije u Hrvatskoj

U Karlovcu im je lijepo, siti su i na toplom, igraju se, ali najveća im je želja da opet budu s tatom

Dom za nezbrinutu djecu u Karlovcu već dva tjedna ima tri posebna mala štićenika. Riječ je o trojici malih Iračana, braće stare pet, devet i deset godina. Oni su, najvjerojatnije iz Bosne, krenuli put Hrvatske i dalje, i to  zajedno s grupom odraslih migranata, no s njima više nisu. Pronađeni su u Hrvatskoj, negdje uz granicu. Djeca majku nemaju, a otac im nije u Hrvatskoj. Već ovih prvih pet rečenica dovoljne su da se svaki normalan čovjek zapita kako se to kockice sudbine slažu u životima onih koji bi trebali biti bezbrižni.

Trojica malih Iračana čije fotografije, imena te dublje detalje priče, kao i informacije o obitelji ne smijemo objaviti zbog njihove zaštite, prekrasni su, zaigrani, nestašni, baš kao i svako dijete na svijetu. Ipak, njihovo djetinjstvo nije poput većine njihovih vršnjaka u Hrvatskoj ili nekoj drugoj zemlji. Živjeli su izbjegličkim životom i po izbjegličkim kampovima, a iako su sad u Karlovcu, ova priča još nema sretan kraj. On se još niti ne nazire.

Za smještaj djece stranih državljana na ovom su području zadužene zagrebačke Dugave, no tamo su kapaciteti puni, a ova tri mala migranta premali su da bi bili u Porinu, objašnjava ravnateljica doma Nataša Horvat za Radio Mrežnicu. Stoga su dečki iz Zagreba stigli u Karlovac.

– Dječaci su zatečeni  s ljudima koji su, navodno, njihovi prijatelji, ali s obzirom da im nisu roditelji onda naravno, centar poduzima sve mjere  i radnje u zaštiti djece. Nama su dovedeni iz Zagreba. Zdravi su, komunikativni, izrazito lijepi i pametni dečki. Živahni jesu, ali problema nemamo, dodaje Horvat.

Dolaskom u Hrvatsku i karlovački dom njihova priča nije završena, a najmanje sretno. Zapravo, sudbina malih Iračana  je i dalje neizvjesna.

Trojica braće čekaju, točnije u Domu se sad čeka rješenje Centra za socijalnu skrb u Karlovcu o tome tko je njihov posebni skrbnik. Tada će se znati više što i kako, a najvjerojatnije će se krenuti prema spajanju obitelji što je postupak kad su djeca ovako mala. – Ukoliko se, ne daj Bože, to otegne ili dođe do nekih drugih okolnosti, onda će se djeca uključivati u sustav predškolskog odgoja i obrazovanja, objašnjava Horvat.

“U domu nam je jako dobro i tu bismo htjeli ostati”

Dječaci o svemu tome ne znaju ništa, jer kao i svako dijete te stvari ne razumiju. Rekli su nam da im je u domu jako dobro i da bi ovdje htjeli ostati. Oduševljeni su hranom i uopće ne biraju niti “frču” s nosom na ono što je za jelo. Osoblje doma brižno pazi da dečki jedu u skladu sa svojim običajima.

-Volim hranu, sobu, sve je ovdje vrlo dobro i ne trebam ništa samo da ostanem ovdje, ovdje je dobro, govore nam na engleskom, a jedan od njih i na vrlo dobrom engleskom. Koliko su djeca poput “spužvica” i upijaju svaki detalj dovoljno govori i to što uz engleski jezik, vrlo brzo uče i hrvatski, a imaju i nešto bosanskog jezičnog “nasljeđa”.

‘Đe si, šta ima, ništa. Kako si? Dobro, ti? Šta radiš to? Ništa. Daj mi jedan papir, dobar dan, dobro jutro, hvala, daj mi, molim te, nabrajala su dvojica starijih dok je najmlađi ponavljao za njima. Sve što ne razumije, braća mu prevode na arapski, ali ga pritom i uče o svemu što treba.

Ovaj trojac najviše bi želio da je s njima i njihov tata jer, kako su nam rekli, trebaju ga. No, otac u Hrvatskoj nije, a majku više nemaju.

Jedino što im ometa pažnju u razgovoru jest brdo darova u domu koji su spremni za pod bor. Namijenjeni su štićenicima koji su napisali svoje želje, a ispunili su ih ljudi velikoga srca. Ipak, trojica braće iz Iraka došli su nakon te akcije i za njih na toj hrpi nema darova. A željeli bi  oni i autić, i dinosaura, i bicikl, loptu, ma sve igračke, baš kao i svako drugo dijete.

Ravnateljica doma kaže da se dečki jako dobro snalaze i na prvu se ne bi reklo da su traumatizirani, no malo je vjerojatno da nisu.  Možda cijeli taj dio ublažava to što su među drugom djecom i nisu sami, kaže Horvat.

Što će se dječacima dalje događati određuje netko drugi – država. Spajanje s obitelji možda uspije, ali to za ove mališane vjerojatno znači  povratak u neki migrantski kamp i uvjete koji nisu primjereni za odrastanje, a ponajmanje bezbrižno djetinjstvo i učenje za život jer to je ono što djeci treba uz toplinu doma, roditeljsku ljubav i druženje s prijateljima. Ostanu li u Hrvatskoj, slikovito rečeno, bit će im toplo i bit će siti, ali će im zauvijek nedostajati prava obitelj. Kako god se okrene, ožiljci na srcima ostat će zauvijek.

Trojica malih Iračana do daljnjeg će voziti bicikle po dvorištu karlovačkog doma, družiti se s drugom djecom,pričati i učiti hrvatski jezik i za Božić sigurno pod borom naći neku sitnicu. Možda dođe i kakav biciklić, dinosaur ili autić, a možda se ispuni i najveća želja – biti s ocem. Bio bi to lijep prvi hrvatski Božić za ovu braću.

Pročitajte i ovo

NITKO NIKUD

Karlovčani stavili putovanja “na led”: Otkazuju aranžmane za Italiju, ali ne pitaju za druge