U malom prstu Denis Paulić imao je avione i helikoptere Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Danas radi diljem Europe: Letenje je ljubav

Reklo bi se “Samo da se leti”; upravo to mogao bi biti životni moto Denisa Paulića, Slunjanina s karlovačkom adresom i zaljubljenika u letenje i avione, ali i pčele.

Koliko je zaljubljen u avione i helikoptere, dovoljno svjedoči to što ni nakon mirovine nije mirovao, pa danas, nakon desetljeća “šarafljenja” aviona i helikoptera u Hrvatskoj vojsci, danas “šarafi” avione po Europi.

Nakon škole u Sarajevu, u Narodnu zaštitu u Slunju

Kao dijete sanjao je postati pilot, no san mu se nije ostvario zbog smrskanog ramena, pa je odlučio postati najbliže što može biti avionima – aviomehaničar.

-Da, nisam mogao zbog zdravlja i ramena, to mi je bio san, kaže nam Denis.

U Sarajevu je završio tadašnju srednju Vojnu školu ratnog vazduhoplovstva i protuvazdušne obrane, a bio je 41. klasa.

Četiri godine “peglao” je znanje u ratnoj školi i završio je ratne 1991.godine. Znao je tada da ga čeka Makedonija, no Hrvatska je već bila u ratu, a vremena nesigurna. Roditelji su stigli u Sarajevo po njega, vratio se u Slunj i postao član Narodne zaštite. Grad je u međuvremenu pao, a on i obitelj postali su prognanici.

Tri mjeseca nakon toga Denis je pristupio Ratnom zrakopolovstvu Hrvatske vojske, u veljači 1992. godine.

Sjeća se, tad je naša vojska imala samo MIG 21 ili “vratili smo ukradeno”, kako kaže citirajući pilota Selaka. Dvije je godine “šarafio” tada po MIG-u, a onda je došao zanimljiv poziv. HV kupila je novi borbeni helikopter MI 24, a Tadija Lučić pitao je ekipu tko se želi priključiti u novu postrojbu.

Nije trebalo dugo razmišljati i Denis je rekao – Hoću.

Eskadrila borbenih helikoptera tijekom rata, poslije MI 8

Prešao je u eskadrilu borbenih helikoptera, slušao “belaruske” instruktore i cijeli rat letio na borbenim helikopterima.
Nakon rata eskadrila je polagano ugašena jer rezervnih dijelova za remont nije bilo, a Denis je prešao na MI 8 transportne helikoptere.
-Uvijek sam letio kao tehničar, inženjer, za pilota nisam bio dovoljno zdrav, kaže kroz smijeh.

Odradio je Denis i dvije mirovne misije na Kosovu, a priznaje da Afganistan nije želio jer “tamo vas svatko želi srušiti s neba”, a Kosovo je ipak “Balkan style”.

-Znate, kad dolje nitko nije letio, Hrvati su letjeli, pada snijeg, tuča, treba prelet – ok, Hrvati lete.

Kad mjesecima nisi kod kuće, teško je i tebi i obitelji

Kad mjesecima nisi kod kuće, teško je i tebi i obitelji. Otkriva kako mu je supruga Marina tada znala reći da za početak samo izbaci smeće, a onda će se “uhodavati” u normalan život.

-Tko to nije probao, ne zna. Šest mjeseci te nema doma, stranac si njima, a i oni tebi na neki način.

40 godina života, 31 godina staža, 20 i nešto u HV

S 40 godina života Denis je podnio zahtjev za mirovinu.
Uz te godine života, imao je 31 godinu staža i 20 i nešto godina u Hrvatskoj vojsci.

No, i u mirovini mu je bilo dosadno.

Nakon što se malo odmorio, počeo je s novim školovanjem, ovaj put u civilnom sektoru. Tada se i susreo s predrasudama u struci kad je rekao kako je radio u vojsci.

-Ljudi ne cijene kad kažete da ste zrakoplovni inženjer i servisirate helikoptere i avione, ljudi kažu “pri vojsci si”. Onda sam ja, da se dokažem, krenuo u daljnje školovanje jer se iskustvo iz vojske nije se uopće priznavalo, ni u kojem smislu.

Rad u vojsci ne priznaje se u civilnom zrakoplovstvu

Bilo je to u Sloveniji, uz praksu u Danskoj, a dobio je otvorenu licencu s kojom može raditi u Europi. -Rad u vojsci uopće se ne priznaje u civilnom sektoru.

Obnovio je tada znanje matematike, fizike, konstrukciju zrakoplova, održavanje i slično, a hvali slovenski sustav predavanja koji je puno brži i efikasniji od hrvatskog.

Kad je dobio licencu, odabrao je i s kojim se avionom želi baviti. Izbor je pao na ATR avione.
-To je aviončić s propelerima, imala ga je nekad i hrvatska država prije ovog bezveznog Dasha, kaže britko Denis.

Zaljubljen u ATR, pa ih popravlja diljem Europe

Upravo ATR avion, zadnja verzija, jedini je putnički avion koji bi primjerice mogao sletjeti na Mali Lošinj, kaže Denis pa napominje da u Hrvatskoj takvih aviona nema.

Zato ih popravlja diljem Europe, odnosno gdje ga posao odnese.

Osnovao je i tvrtku, a s godinama je stvorio ugled u inozemstvu gdje je postalo pod normalno da ga zovu kako bi pregledao, popravio, održavao avione.

No, u tom poslu nema gledanja kroz prste ili ljenčarenja.

Nagledao sam se otkaza zbog lijenosti, nema rasprava, ide otkaz

-Nema tu muljanja, oni provjeravaju životopise, gdje ste radili, što ste radili, sve se može kontrolirati, pitaju vaše reference. Nagledao sam se ljudi kako dobivaju otkaze u tom poslovnom svijetu, Englezi, Španjolci, Rumunji i to samo zbog lijenosti.

Sjeća se Portugalca koji je dobio otkaz.
Radio je u hangaru, a šefovi su uvijek u uredu iznad i prate što se radi.

-Nema da te šef ne vidi. Nađe li te par puta da sjediš, e… to je to… Nemaju oni ništa protiv da zastaneš, ali kad te tako uhvati da sjediš samo ti poruči:

-Hoćeš li, molim te, proći do Katrin, bilo mi je zadovoljstvo. Nema rasprave. Otkaz. Nema tu pijenja kave, imate pauzu 15-30 minuta, plaćen si po satu rada, ali rada. Radni nalog postoji za sve. Ako demontiraš kantu za smeće, dobiješ radni nalog i to mora trajati 45 minuta. Prekoračiš li vrijeme, moraš objasniti gdje si potrošio višak vremena od zadanog. Uglavnom, par takvih kartica i “viškova” i slijedi: – Više ne trebam vaše usluge.

Avio industrija je doista beskompromisna. Da nije, ne bi bila niti sigurna.

Kad se prijavljuje za remont aviona, točno zna koliko mu treba sati, ljudi…

Za svaki posao za koji se prijavljuje Denis ima točno specificirano vrijeme i troškove.

-Trebam na primjer, 3 inženjera, 4 mehaničara koji rade po pravilima održavanja u kojima točno piše koliko za što treba. Primjerice, za remont aviona trebam 350 sati rada, toliko inženjera, oni toliko koštaju, a moja cifra je npr. pola milijuna. Prekrše li se ti sati, već si u minusu i gubitku.
U ovom poslu o nekim se stvarima uopće ne raspravlja: od stanja kabine, motora, hidraulike, a na onima koji avione popravljaju i održavaju, kao što je Denis, leži velika odgovornost.

Trenutno radi za švicarsku tvrtku u Švedskoj koja leti s ATR cargo avionima i obavljaju poštansku službu za sjever Europe: Švedske, Finske, Norveške.

-Ne mogu vjerovati koliko pošte ide svaki dan, ne mogu vjerovati koliko ljudi pišu, kaže kroz smijeh.

Radio na Malti, u Danskkoj, Švedskoj, Njemačkoj, ali posao je svugdje isti, ozbiljan

Dosad je radio i na Malti, Sloveniji, Danskoj, Švedskoj, Njemačkoj, a nit poveznica svugdje je ista.
– Nema rasprave o poslu. Za sve postoje pravila. Nema tu da će se skinuti neka komponenta pa malo popraviti dok se ne izrauba. Dio koji ne valja se skida i ugrađuje se novi. Sigurnost je na prvom mjestu. Svaki pilot želi letjeti u ispravnom avionu, a neispravnosti se bilježe u knjižnici zrakoplova. Za to se odgovara.

Ono što gledamo u tv dokumentarcima o zrakoplovima zapravo je doista onako kako se i odvija u stvarnosti. No “sekunde do katastrofe” nije Denis dosad doživio.

-Uvijek postoje nepredviđene stvari, ali ih se s pregledima nastoji izbjeći. “Raskopa” se avion do zadnjeg, nađe korozija, slaže nazad.

Nagledao se svega, od bogatih do superbogatih ljudi, a u Danskoj je vidio čovjeka koji posjeduje  300 aviona.

-Svi su ti avioni u lizingu, svi lete, a on sam leti Falconom, vrijednom između 40 i 50 milijuna eura. Kad se kaže da je netko bogat, onda je bogat. Oženjen je i sretne ga se u dućanu s košaricom kako kupuje stvari. To je kod njih normalno. Nije kriv što je dobro odabrao i zaradio novac, niže Denis svoja iskustva.

U Hrvatskoj je imati svoj avion još uvijek luksuz

U posao s civilnim avionima krenuo je prije 9 godina, no priznaje da dosta stvari više ne ulazi u glavu tako lako kao prije.

– Koliko god da čitam, a to su tehnološki zahtjevne stvari, pregazi te vrijeme, sve je više toga. Kad sam radio na Airbusu 320, gledam onu hidrauliku i pitam se : O, Bože što je to? A onda netko o tome priča kao da mu je dobar dan. Ipak imam 49 godina. I radiš dok ti se sviđa, a onda se povučeš, u drugu mirovinu.

U Hrvatskoj je imati svoj avion još uvijek luksuz, no za svijet u kojem se kreće Denis to nije ništa čudno. Onaj tko može, uzme jedan mlazni motor, a jedan propelerac, objašnjava nam.
-Boing, ATR, Dash, sve su to dobri avioni, pa i brazilski Embaer, Airbus.

Denis je i pčelar, roni, vozi motor…

A kad ne leti u avionu, onda Denis ima “letenje” s pčelama.

U slobodno vrijeme je i pčelar, a trenutno ima 24 košnice.

Malo ih se razrojilo kad me nema, trenutno je malo previše tog letačkog osoblja, dodaje kroz smijeh.
– U principu, mama uskače oko pčela, ali kao i u cijeloj priči,morate imati obitelj koja vas podržava. Da nemam supruge u svim tim ludostima, teško bi bilo, doista.

Uz sve to, Denis i roni, član je “Vodomara” i vozi motor pa se doista može reći da je svestrana osoba kojoj se ne živi smirenim životom.

-Toliko je toga za vidjeti u svijetu, evo, bio sam na primjer u Kiruni, najsjevernijem gradu u Švedskoj. Imaju ice-hotel, svaka soba je umjetničko djelo napravljeno od leda, pa to su sjajne stvari. I kako onda ne otići vidjeti takav hotel? Smrznuo sam se kako je dobar, gin tonic u baru 16 eura, ali vrijedi. Dok se slikaš, ruka ti se zalijepi za čašu koliki je minus, ali to je to.

Letačku odoru darovao muzeju na Turnju, ali nije izložena

Zanimljivo je da je svoju letačku odoru iz Hrvatske vojske Denis darovao Muzeju Domovinskog rata na Turnju, no nije primjetio da je izložena.

– Ima već tri godine tome, još nije izložena i to mi je žao, to je odora s oznakama 29. eksadrile letačkih borbenih helikoptera.

Težak trenutak pogibije prijatelja i kuma u helikopteru u Vukovaru

Svih ovih godina imao je i teških trenutaka poput pogibije prijatelja u helikopteru u Vukovaru. To je tema o kojoj Denis već teže govori i odmah se rasplače.

-Bili su to teški trenuci, 9. srpnja 2007. godine. Poginuo je moj vjenčani kum Juraj Ruškač, kaže kroz suze o trenucima koji su tada bili duboko emotivni, ali i danas su nepreboljeni.

Koliko je sati i dana svog života dosad proveo s nogama na zemlji, a koliko u zraku ili “oblacima”, teško je za reći.

Nema straha od visine

Ono što sigurno zna jest da je letenje njegova ljubav.
Predivna su mu vremena bila vremena MIG-ova, ali i helikoptera, i njih se sjeća s nostalgijom.

– Meni je samo da se leti, to mi je bila želja, i ostvarila mi se, nemam straha od visine, letilo se vojnim helikopterom,u ratu i nakon rata, noću NVG , danju preko planina mora, dežurstva, služba traganja i spašavanja, prevoženje unesrećenih, spasili ste nekome život jer ste SAMO, SAMO radili svoj posao, to je to, sreća, životni poziv, ma samo se naježiš. To je predivno, kaže Denis i poručuje: – Hvala svim mojim bivšim radnim kolegama na predivnim godinama druženja.