Po prvi puta u Dugu Resu i Hrvatsku stigla je prije skoro 12 godina zbog stolnog tenisa. Nagovorila ju je prijateljica iz Harbina, u Kini, rodnog grada u kojem je živjela prva dva desetljeća života i naravno, igrala stolni tenis. Kako kaže Han Xue, to je tamo "državni sport".
A sve to priča na prilično dobrom hrvatskom jeziku. Tu i tamo "ubaci" koju englesku riječ, ponekad ju muči i izgovor, no trudi se. U razgovoru je tiha, samozatajna. Zahvalna je Ladi koja ju je počela učiti hrvatski, no otkriva da sa svojom četverogodišnjom kćerkicom Li Lu govori, što drugo, nego materinji – kineski.
Sa stolnim tenisom u Kini lakše dobiješ posao, a i upis na fakultet
Grad u kojem se rodila zove se Harbin i nalazi se na sjeveru Kine. Jedan je od manjih kineskih gradova s 12 milijuna stanovnika, a poznat je po Festivalu leda. Kad je zima, u Harbinu temperature padaju i do – 30 stupnjeva, dok izvan zimskih mjeseci, temperatura ide i do 30 C.
Han Xue živjela je s roditeljima te bakom i djedom, a s 4 godine počela je s crtanjem. U vrtić nije išla, iako joj je bio blizu. Crtanje joj baš nije išlo,jer je bilo premirno. S 6 godina počela je sa stolnim tenisom.
-Nema zdravijeg sporta, uključen je mozak, tijelo, koordinacija, a ne možeš se jako ozlijediti ili slomiti, objašnjava. No, znati stolni tenis u Kini nosi i mogućnost posla, jer ako igraš dobro, lakše se zaposliš u državnim firmama. – Lakše je dobiti posao, to je državni sport, a i lakše se dobije fakultet.
Kad je krenula u školu, više nije imala vremena. Od 6,30 sati do 17,30 sati trajale su školske obaveze, nakon toga trening, a onda navečer doma.
– Nema slobodnih subota i nedjelja, jer smo nedjeljama išle na utakmice.
Kad se danas toga sjeća, kaže da je bilo teško, naporno, ali tad – ne. S 10 godina počela je ozbiljnije igrati, kaže i profesionalno, a u godinama koje su slijedile, do 20.te brusila je svoj igrački talent. Uz sve to, Han Xue se i školovala. Putovala je Kinom, ali ništa nije gledala, čak niti Kineski zid. Samo je igrala stolni tenis i nije joj bilo teško. Ipak, u jednom trenutku osjetila je umor. Kaže da je između 14 i 18 godine razmišljala kako joj je dosta tenisa. No, othrvala se tome. – U tim godinama nisam uživala,iskreno priznaje.
Kad je s 20 krenula s fakultetom, život ju je odveo i na Tajvan, da bi jednog dana prijateljica "ispalila" pitanje: – Hoćeš li igrati u Hrvatskoj? Hej, hoću, odmah je odgovorila. Hrvatska je bila popularna zbog Tamare Boroš i Zorana Primorca za koje je znala. Za Šurbeka i Tovu Stipančića nije. Planirala je ostati godinu, ali, evo, "našla sam Nikicu", smije se, dok se sjeća tih godina. (suprug je Nikica Vukelja).
Duga Resa bio je prvi grad u kojeg je došla u Hrvatskoj.
Oduševila me trava, zelenilo, Mrežnica, a prvi put sam vidjela šljive
– Osjetila sam mirnoću. Došla sam u rujnu, bilo je lijepo vrijeme, jako lijepo. Kod nas nema trave, nema zelenila, u Harabinu ništa ne raste, a zima je ledena. Tu me oduševila trava, priroda, rijeka Mrežnica, nekako je mirna, ugodna. Jako je dobro osjetim. Rekao mi je tada Nikica da idem trenirati i protrčati cijeli grad. Pomislila sam kako ću to, pa kako bih protrčala moj grad u Kini gdje živi puno milijuna ljudi, šta je to, bit ću umorna, a kad tamo – protrčala sam grad za 15 minuta, govori kroz smijeh. -Da, Duga Resa je malo mjesto, to je simpatično, objašnjava.
Cure u klubu su ju oduševile, a jedno od najvećih prijateljstava sklopila je s Ivanom Malobabić. Cure su ju "uvodile" u život ovdje, objašnjavale joj naša pravila, a dok je trčala po gradu, ugledala je i – šljive!
"Mi nemamo šljiva tamo, nisam ih nikad vidjela, a ni jabuka. Ubrala sam šljivu s drva i pojela, bilo je jako fino!"
Upoznavanje s hrvatskom hranom bio joj je veliki problem. Šokirala se kad je vidjela juhu u tanjuru i unutra, kako kaže "tijesto" za koje je mislila da su špageti. Uzela je vilicu željevši pojesti "špagete", no u zadnji čas cure su joj rekle da je riječ o juhi s rezancima i da se jede žlicom!
Kineska hrana izgleda lagana, ali nije. Obožavam knedle sa šljivama
U Kini se kuha na woku, izgleda lagana hrana, no zapravo je dosta masna, kaže sugovornica. Obično se jede piletina s paprikom, jaja s paradajzom se pripremaju i to je više jušno.
Otkad je postala mama, kuha, ali samo kinesku hranu. Od naše hrane obožava knedle sa šljivama, iako se najprije pitala što je to okruglo i s nečim zamotano, a i kako je napravljeno. Ćevapi joj pašu, kao i roštilj, a zapravo voli sada svu hranu. Susrela se ovdje i s kiselim vrhnjem, štrudlom, svježim sirom i sve to danas voli jesti. U njenoj Kini jako dobro uspijeva riža i kukuruz, a kaže da Kinezi uopće ne jedu puno kruha.
-Kina je sve otvorenija, kaže Han Xue. Zna se da Komunistička partija tamo vodi državu i njih se mora slušati, no može se pričati o religiji, a ima i crkava. Mladi Kinezi odlaze van, školuju se, upoznaju se sa svijetom i redom se nakon par godina vraćaju u svoju domovinu. -Kina je sada slobodna, ali se mora slušati. Ljudi mogu slobodno pričati i slobodno raditi, ali one koji vode mora se slušati.
Jako se dobro osjećala dok je živjela u Engleskoj. Kaže da je tamo uredno, lakše priča, ljudi su ljubazni i uredni. U Nizozemskoj joj je isto bilo odlično, živjela je u modernom gradu, a kad je živjela u Belgiji, imala je problema jer malo tko tamo govori engleski. Iz svih ovih zemalja nosi lijepe uspomene. Svoje u Kini posjeti svake godine, a svakog dana čuju se preko skypa.
Iz Duge Rese odlazi na utakmice u Francusku
U Dugu Resu vratila se sa suprugom prije pola godine. Ovdje nije bila pet godina i malo joj nedostaju prijatelji. No, sretna je jer je s njima stigla i njena Li Lu koja pohađa dugoreški vrtić. Djevojčica priča i hrvatski, a tako priča i s tatom, kaže mama. Nekidan joj je čak nabrojala i imena i prezimena svojih vrtićkih prijateljica. Htjela bi da joj kći krene u osnovnu školu u Hrvatskoj, a obitelj joj je najvažnija.
-Najvažnije mi je dijete, da bude zdravlja i obitelji, otkriva nam. Kad ju pitate bi li se negdje htjela konačno skrasiti, kaže da joj je svugdje dobro, a i da bi se sad teško prilagodila Kini koja se ubrzano razvija. Ovdje se ne osjeća kao strankinja, a hvali naše ljude koji su uvijek spremni pomoći. Kad ima vremena, onda doma čisti i zapravo živi kao svaka prosječna žena.
Han Xue trenutno igra za jedan francuski klub koji je i više nego multietnički, odnosno međunarodni. Ima tamo Rumunja, Mađara, Marokanaca,Srba, Kineza, a svaki drugi tjedan leti avionom na utakmice. U početku joj je bilo naporno, no s vremenom se navikla. Jedanput kad više neće igrati stolni tenis profesionalno, ipak se i dalje vidi u sportu. Dani joj prolaze u majčinskim i obiteljskim obavezama, a onda i sportskim, ali ima vremena pratiti vijesti i to s kineskih portala. – Tako mi je lakše, smije se.
Kineska godina Konja nosi ljubav
Kinezi su nedavno proslavili svoju godinu Konja.
-To je jako dobra godina, kaže naša sugovornica. Konj je simbol snage, volje za životom, bit će uzbudljivo, približava nam kulturu svog naroda. Nosi sreću, puno kineskih riječi počinje na konj, znači sreću, a donosi i uspjeh, pa i u poslu.
Kinesku novu godinu dočekala je ove godine u Francuskoj, s Kinezima, a jeli su, naravno, kinesku hranu.